Piše: Armin Sijamić
Američko-izraelski napad na Iran globalno je važna tema. Evropska unija i neki evropski političari, uz kašnjenje u odnosu na neke druge, oglasili su se o ovoj temi i rekli stvari suprotne od onog za šta se zalažu unutar svojih granica.
Kada se govori o vrijednostima Evropske unije uvijek se napominje da je to „mirovni projekt“, da je to ideja da evropski narodi konačno žive u miru. Na većem dijelu evropskog kontinenta ta ideja živi već osamdeset godina i kao takva je jedna od najvećih postignuća Zapada. Ideja evropskog jedinstva i mira među evropskim državama je stoga sama po sebi veličanstvena.
Međutim, stvari za Evropsku uniju počinju da se komplikuju na njenim granicama, gdje često evropske ideje i vrijednosti ne važe. Tamo Evropska unija nekada zastupa ideje koje kod kuće odbacuje. To na svojoj koži osjećaju stanovnici Bosne i Hercegovine od 1992. godine. Količina nepravde i duplih standarda u odnosu prema Bosni i Hercegovini je zapanjujuća, počevši od uskraćivanja prava na odbranu od oružane agresije, pa sve do danas kada, na primjer, neki ljudi nemaju pravo da na izborima biraju ili budu birani. I sve to na navodnom „evropskom putu“ Bosne i Hercegovine i pod palicom svemoćnog Ureda visokog predstavnika (OHR).
Pogrešne procjene
Sličnih primjera ima mnogo, ali da bi se razumio odnos Evropske unije prema ratu na Bliskom istoku treba obratiti pažnju i na drugi veliki rat – rusku agresiju na Ukrajinu koja je počela prije četiri godine, a kojoj je bio uvod aneksija Krima 2014. godine. Osam godina od tada Vladimir Putin bio je partner Evropskoj uniji, dok se istovremeno Ukrajini obećavalo članstvo.
Da Joseph Biden tada nije bio u Bijeloj kući, Evropska unija bi možda prešla i preko napada na Kijev. Biden je pred rusku agresiju na Ukrajinu govorio da se ona sprema, a od evropskih saveznika dobivao odgovor da se to neće desiti. Onda kada se desilo nastup nekih evropskih država bio je tragikomičan. Njemačka je, na primjer, Kijevu nudila medicinsku pomoć, šljemove i šatore, kao da je Ukrajinu pogodio zemljotres i kao da ne traje oružana agresija na siromašnu državu.
Biden je potom ubijedio Evropljane da stanu iza Ukrajine, što su oni učinili i što čine i danas kada Sjedinjene Američke Države šalju pomiješane signale. Brisel je svijetu poručio da ne treba napadati suverenu državu i da je mir bolja opcija od rata. Pored oružja, novca i pomoći svake vrste Kijevu, Brisel je uveo sankcije Rusiji i zauzeo stav da se u Ukrajini brani ideja Evropske unije.
Evropskoj uniji ta pozicija je prirodna. Opiranje ratu kao takvom i kršenju međunarodnog prava je temeljna ideja Evropske unije. Ali, nakon manje od dvadeset mjeseci od početka ruske invazije na Ukrajinu, Brisel mijenja ploču – šutnja na izraelsko razaranje Pojasa Gaze, Libana i potom na napad na Iran. Štaviše, za takvo ponašanje Izrael je dobio podršku većeg dijela Evropske unije.
Brisel i Bliski istok: Historija pogrešnih odluka
Zašto Evropska unija na Bliskom istoku ne brani mir? Takav stav bi, baš kao u Ukrajini, bio svojstven njenim temeljnim idejama. Na koncu, mir na Bliskom istoku znači smanjen priliv ilegalnih migranata u Evropu, dostupnost energenata koji bi zamijenili one iz Rusije i jačanje trgovinskih veza na obostrani interes, ako već mnogima na Zapadu ništa ne znače ljudi koji tamo žive.
Polovinom prošle godine njemački kancelar Friedrich Merz objasnio je politiku svoje države, a shodno tome i stanje u Evropskoj uniji. „Izrael ima pravo braniti svoje postojanje i sigurnost svojih građana. Iran želi uništiti državu Izrael. Naš državni razlog je braniti državu Izrael u njenom postojanju“, rekao je. „Bez Irana, (napadi) u Izraelu 7. oktobra 2023. ne bi bili mogući. Hamas, Hezbollah i pobunjenici Husi su terorističke organizacije koje finansira i oprema Iran.“
Iz ovih izjava može se zaključiti da Merz smatra da Izrael želi mir na Bliskom istoku, da Iran želi rat i da Njemačka odbacuje terorizam. Merz to smatra i nakon američko-izraelskog napada na Iran posljednjeg dana februara. „Što prije režim mula stane, to će prije ovaj rat završiti. Isključivo je na tom režimu i takozvanoj Revolucionarnoj gardi da prekinu neprijateljstva“, rekao je Merz prošle sedmice i akcije SAD-a i Izraela protiv Irana nazvao nastavkom „svoje odbrane“.
Ovakve verbalne vratolomije njemačkog kancelara prate konkretni potezi. Pored toga što pomaže Izrael, borbu protiv terorizma Njemačka i neke druge države Evropske unije su nastavile kroz saradnju s bivšim vođom Al-Qaide Ahmedom al-Sharaaom - sadašnjim liderom Sirije.
Ta Merzova odanost Izraelu i Washingtonu po cijenu (ne)mira kod kuće pokazala se i tokom njegovog nedavnog sastanka s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom koji je prijetio Španiji, jer se zvanični Madrid usudio tražiti mir na Bliskom istoku. Potpredsjednica španske vlade Yolanda Díaz je potom rekla da je Merz među liderima Evropske unije „koji nemaju pojma kako upravljati historijskim trenutkom u kojem živimo“ i optužila ga za „vazalstvo“ prema Trumpu.
Merz nije jedini s takvim stavom. Francuski predsjednik Emmanuel Macron već je slao vojsku da brani Izrael od iranskih napada, zabrinut za stradanje civila i stanje mira na Bliskom istoku. Francuske snage su presretale iranske rakete i dronove, ali im nije palo na pamet da presretnu nijedan projektil koji je išao prema Pojasu Gaze ili civilima u Libanu.
Slično je ponašanje i ljudi na čelu Evropske unije. Šefica evropske diplomatije Kaja Kallas, koja se svrstala na stranu Izraela, iranskim zvaničnicima uvela je sankcije. Ako bi se cijenila takva odluka po njenom objašnjenju, onda je pitanje kako takve slučajeve nije pronašla na drugoj strani od početka rata u Pojasu Gaze, pa sve do nedavne likvidacije preko 160 djevojčica u školi u Iranu.
Ideja o Evropskoj uniji kao velikoj sili
Ovakvo svrstavanje nekih država Evropske unije na jednu stranu, u ratu koji je veoma nepopularan i među Trumpovim biračima i dijelovima njegove administracije, vodi do gubljenja uloge strane koja često pokušava da se ostatku svijeta predstavi kao moralni svjetionik. To je onaj isti Trump koji Evropsku uniju ucjenjuje carinama, otimanjem Grenlanda i prekidom pomoći Ukrajini.
To se posebno odnosi na navodne zaštitnike kršćanstva i Zapada. Onima koji zagovaraju rat papa Lav je u petak poručio da trebaju ići na ispovijed i procijeniti da li slijede Isusova učenja i pozvao na prekid rata protiv Irana, koji se može pretvoriti u sukob s milionima žrtava.
U razmiricama s Trumpom brojni evropski zvaničnici su pozvali na veću samostalnost Evropske unije, jer se, kako to nedavno kaže šefica Evropske komisije Ursula von der Leyen, međunarodni poredak urušio i „Zapad kakvog znamo više ne postoji“.
Ideja da Evropska unija bude nezavisnija u odnosu na ratoborne Trumpa i Putina od mnogih je dočekana kao hvale vrijedna. Ali, kako je moguće taj stav zastupati ako se Evropska unija ovako odnosi prema ratu na Bliskom istoku?
S kim to Evropska unija misli da sarađuje ako Rusiju vidi kao neprijatelja, želi se distancirati od Trumpa i zvaničnog Washingtona, na Bliskom istoku ima duple standarde i želi parirati Kini? Odakle bi, na primjer, Evropska unija mogla nabavljati energente ako ovako stanje potraje?
Ova i brojna druga pitanja izgleda ne opterećuju najvažnije političke figure u Evropskoj uniji. I to je legitiman stav, čak i plan - ako postoji. Ali, u tom slučaju nije racionalno distancirati se od Trumpa ako on radi ono što Brisel podržava. U sveopštoj krizi u svijetu i Evropi čini se da starim evropskim silama više od bilo čega nedostaju političari kakve su ranije imali.