Mentalitet roba, politički potlačenog u slobodi: U slobodnom Sarajevu Ferdinand nema mjesta!

Piše: Rasim Belko

Teška imunološka bolest zgubidanjenja ušla je u probosanski politički prostor i eliminisala osjetilne centre za kreativno, odgovorno, patriotsko političko djelovanje. Stoga je teško shvatiti predlagače svakojake budalaštine, a još teže suzdržavati se u kritici kako bi ona zadržala svoju suštinu, ali i novinarski etički kodeks.

Ali, kakav god novinarski bonton bio, ono što su gradski vijećnici Stranke za BiH predložili, a Gradsko vijeće Sarajeva usvojilo, može i jedino ispravno je nazvati budalaštinom! Jer samo se imunološki bolestan politički organizam može baviti pitanjem podizanja spomenika okupatoru Bosne i Hercegovine, svega nekoliko dana prije nego što ćemo obilježiti Dan nezavisnosti.

Dan nezavisnosti koji smo krvavo platili. Budalaština, ništa drugo!

A kada se predlaže budalaština, onda je argumentacija na nivou djeteta iz četvrtog razreda osnovne škole, koje se navino pravda za izvaljenu glupost.

Tako nam vijećnici SBiH pravdaju svoju ideju za spomenik okupatoru razlozima kulturno‑historijskog naslijeđa. Uz to, dodaju i ovo: “terorista Gavrilo Princip dobio je spomenik, a njegove žrtve nemaju spomenik”.

Koja se nacija na ovom dunajluku ponosi svojim robovskim periodom i gradi spomenike svojim okupatorima i gospodarima? Nijedna!

Svaka oplakuje svoje žrtve tog sistema, ali eto, u probosanskoj politici ima i onih koji oplakuju prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu, koji su poginuli obilazeći okupirane teritorije.

Gavrilo Princip u Bosni i Hercegovini nije dobio status kakav je trebao isključivo zbog veza Srbije s pokretom Mlada Bosna, ali, odgovaralo to nekome ili ne, prihvatili oni ili ne, Princip je u ime slobode Jugoslovena pucao u okupatora i tu završava sva rasprava o njegovoj ulozi. Šta su poslije radili njegovi nalogodavci, nije pitanje koje treba vezivati za čin Gavrila Principa.

Jer, ako bismo slijedili logiku onih koji predlažu budalaštine, Bosna i Hercegovina bila bi prekrivena spomenicima fašistima Trećeg rajha? Nije li i to dio naše historije, nije li i to “carstvo” koje nas je okupiralo pa smo mu slomili nos? Je li u tom slučaju heroje NOB‑a treba proglasiti teroristima?

Sudeći po tome koliko je danas u Evropi, pa i na našim prostorima, prisutna simpatija prema fašističkoj ideologiji, nema sumnje da bi to s turističkog aspekta, koji nam nude vijećnici SBiH, bilo prilično isplativo. Takoreći, dvije trećine Evrope hodile bi Bosnom i Hercegovinom u hodočašće svojim fašističkim precima.

Ili da idemo historijom unazad, pa pravimo spomenike Osmanlijama, Rimljanima, Karadžordževićima, Pavelićima... Svi oni su na svoj način imali ulogu u okupiranju Bosne, a onaj ko nam uskraćuje slobodu i čini nas zavisnim je neprijatelj, zar ne? Ili možda više ne želimo biti nezavisni?

I na kraju, jer glupost ne treba previše objašnjavati da ne bi dobila na značaju, nije li sramota da narod i njegove politike raspravljaju o spomenicima okupatorima Bosne i Hercegovine, danas nezavisne države?

A ne raspravljaju o njenim oslobodiocima i njihovim spomenicima. Da je i zrno patriotskog dara u ovim predlagačima budalaština oko spomenika okupatoru, bavili bi se inicijativama za spomenike generalima Mehmedu Alagiću, Atifu Dudakoviću i drugim oslobodiocima naše države. Jer čudno je da iz Stranke za BiH, čiji predsjednik Semir Efendić se kao načelnik Novog Grada pobrinuo da imamo spomenik dostojan braniocima i oslobodiocima Bosne i Hercegovine, dolaze ideje za spomenike okupatorima.

To dvoje neće i ne može ići zajedno. Jer, ako podignete spomenik Franzu Ferdinandu i njegovoj hanumi, onda podignite i spomenik Eugenu Savojskom, Ratku Mladiću, Radovanu Karadžiću i oplačite nezavisnost i suverenitet Bosne i Hercegovine.

Ali, radite to daleko od institucija, javnosti i naroda, naroda koji slavi njenu nezavisnost jer je za tu slobodu dao svoje sinove i kćeri. A okupatore ostavite historiji!