DOSTA JE Nije javnost uznemirena zbog vozača, već zbog Trojkine vlasti oslobođene odgovornosti i pameti!

Piše: Rasim Belko

Tragedija. Muk. Pa tuga. Poginuo je mladić, djevojčica se bori za život, amputirali su joj nogu. Još troje je povrijeđeno. Tog četvrtka utihnulo je Sarajevo, okovano bolom i pitanjima: što, zašto, kako.

Ne znam hoćete li se složiti, ali nekako je utisak kao da se to desilo prije mjesec dana? Kao da nije bilo prije dva dana? Zašto je to tako, valjda bi psiholozi trebali koju reći. Na moju nesreću, sjećam se mnogo tragičnih događaja u ovom gradu. Tužnih i teških. Ali se isto tako još teže sjećam da istog momenta nismo ustajali u ime onih kojih više nema da tražimo pravdu i odgovornost. Ustala su i današnja djeca, ali nekako stičem dojam da se efekat njihovog ustajanja uspio iskontrolisati.

Ko i kako je to uradio, možda nikada nećemo saznati, ali je vidljivo da je dobar dio javnosti ignorisao krik sarajevske omladine koja se osjeća nesigurno.

A kako da se osjećaju sigurno ako ginu na pješačkim prelazima i tramvajskim stajalištima? Nema tu sigurnosti, ostala je lutrija da izbjegneš pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme.

Tramvajska nesreća od četvrtka nije posljedica slučajnosti ili nesretnih okolnosti, kako to neki pokušavaju karakterisati. Ta nesreća evidentno je, a vidi se i na snimku, plod havarisanog javnog preduzeća za prevoz putnika GRAS Sarajevo. Ona je proizvod činjenice da se u ovom gradu, odnosno kantonu, gradi nasumično, bez kontrole, jer kad nema kontrole građenja i poslova, onda nema ni odgovornih.

Desetine priča čuo sam tokom, a posebno nakon obnove pruge. Bilo je tu i stručnih izvora i onih koji imaju izvore u GRAS-u. Mnogi su, što javno, što tajno, postavljali pitanje tehničkog prijema pruge. Netom nakon nesreće vidio sam naslov od prije nekoliko godina u kojem profesor Lindov upozorava na sumnje upravo u vezi s prostorom na kojem se nesreća desila. A samo nekoliko desetina minuta prije nesreće u kojoj je ubijen Erdoan Morankić, teško povrijeđena Ella Jovanović i još nekoliko građana, desio se sudar na Ilidži. Netipičan sudar u kojem se tramvaj zakucao u onaj ispred sebe. To su kantonalne vlasti sakrile, niko se o tome nije oglasio. Jer nikome u Vladi KS, a naročito „filmadžijama s pruge“, Adnanu Šteti i Nihadu Uku, ne odgovara da se postavi pitanje ispravnosti pruge, kontaktne mreže i tramvaja. Oni su se hvalili da su spasili GRAS i građanima ponudili dobar javni prevoz.

Koliko je dobar taj javni prevoz pokazao je „Žućo“, novi tramvaj iz Štetinih hvalospjeva, koji je izletio na Ilidži u doba onog velikog snijega od 40 cm. Tad je Šteta napisao da su videosnimci plod AI konstrukcija. Evo još jednom isti taj video, neka se uvjeri da nije AI.

A par dana nakon tog slučaja na Ilidži zaštekao je „Žućo“ kod GRAS-ove garaže. Sjećate se onih radnika GRAS-a i vike: „Eeeej, polako, polako“...

Tragedija kod Zemaljskog muzeja nije plod slučajnosti, ona je rezultat kontinuiteta. Kontinuiteta Adnana Štete, Nihada Uka, Vlade KS, a od odgovornosti se ne smiju izuzeti ni oni od ranije.

Ipak, oni od ranije nisu tu više od šest godina, pa je teret odgovornosti na ovima sada, čija je slika i prilika Adnan Šteta. I baš taj Adnan Šteta trebalo bi da objasni havariju koja pukom srećom nije prerasla u tragediju. A desilo se to u ljeto 2025. godine, kada je trolejbuska mreža prema Vogošći u srednjem dijelu počela da se raspada. Tada je, srećom i slučajnošću, jedan noseći stub zaustavljen na kamionu, inače bi, prema tvrdnjama, ta mreža pala do Skenderije. A tragedija bi tu bila izvjesna, uz ljudsku i materijalnu štetu.

Gledajući današnje proteste, čuo sam jednog mudrog dedu iz Konjica koji je za N1 rekao definiciju našeg društva – „Struho duh“. I zaista, osim duha, u Sarajevu je struhla moralnost, odgovornost za ono što se uradilo, a nije dobro, za smrt ljudi po stajalištima, za haos koji žrtvuje svakog građanina ovog grada.

I zato bi morala otići cijela Vlada KS. Jer Uk je kriv za sve, Šteta za tramvaje, Katica za policiju koja čuva dilere i podvodi djevojčice, ostali su ili pohapšeni ili pod istragom.

Nema sumnje da su navedenog svjesni u Trojkinoj Vladi KS, pa kao papagaji ponavljaju da ne treba politizirati tragediju. I ne treba, ali i bez politizacije tragedija se desila, a osim što istraga mora utvrditi krivičnu odgovornost, postoji i moralna, društvena, pa je vrijeme da odu. Da odu oni koji su budžet najbogatijeg kantona opustošili, a i ono što se činilo kao dobar posao postalo je tragično i opasno.

I ne, kola se ne smiju slomiti na vozaču. A vidim da mu tužioci u KS spremaju pritvor zbog, pazi sad, „uznemirenja javnosti“. Nije javnost uznemirena zbog eventualne slobode vozača, već zbog Trojkine vlasti oslobođene odgovornosti i pameti. Slušajući danas tu javnost, nisam čuo nikog ko vozača smatra krivim. Drugi vozači GRAS-a su jasni – nije kriv, jer voze neispravna vozila.

I nemam sumnje da nije kriv, jer kad hapse vozača dok istraga traje, a uviđaj nije završen, onda je jasno da traže krivca da bi sakrili krivce.

Javnost nije uznemirena zbog vozača, uznemirena je zbog vlasti koja se slika i hvali kad pravi, a sakrije se u mišiju rupu kad nastane haos. A haos je tu i neće otići. Samo je pitanje kada će se ponoviti i čije će dijete opet stradati.

Sjećam se dobro, bio sam na protestima za Denisa Mrnjavca, kada je tadašnji kantonalni premijer Samir Silajdžić, citirajući svog sina tokom protesta, izrekao: „Tajo, bojim se.“ Ali koliko god se Silajdžićev sin bojao, koliko god se Silajdžić time branio, na kraju je, pod pritiskom protesta i javnosti, odustao i podnio ostavku.

Današnje taje u kantonalnoj vlasti se ne boje, jer ispred njihove zgrade hoda čovjek s puškom, voze ih skupe limuzine koje mijenjaju svako malo, troše naš novac i još se osjećaju smjelim da nas ubijaju, a da ne preuzmu barem moralnu odgovornost.

Neće ići. Djeco, samo naprijed, hrabro i jače.

Dosta je. Jedan život je previše!