Kajganić i ćutolozi Tužilaštva: Kad 'heroji mjeseca' kasno na Kosovo stignu!

Piše: A. Čorbo-Zećo

U Bosni i Hercegovini ratni zločinci ne bježe slučajno. Oni odlaze na vrijeme. Uvijek informisani, uvijek korak ispred pravosuđa, uvijek prema istom pravcu – Srbiji ili Hrvatskoj, uz punu ili prešutnu pomoć vladajućih struktura, ali i samog Tužilaštva. To nije teorija zavjere, već obrazac koji se godinama ponavlja bez ijednog ozbiljnog institucionalnog odgovora. Zbog toga Visoko sudsko i tužilačko vijeće snosi punu odgovornost.

Desetine osumnjičenih za ratne zločine, nakon što budu „diskretno“ obaviješteni da se protiv njih priprema optužnica, bez ikakvih prepreka prelaze granicu. Neki budu zaustavljeni u posljednjem trenutku, poput Mileta Došenovića 26. decembra 2025. godine na graničnom prelazu Popovi, ali isključivo zato što je reagovala Granična policija BiH. Sve upućuje na to da je Došenović znao da se optužnica sprema.

Ovakve situacije nisu rijetkost, a ponavljaju se jer nikada nije formiran predmet ozbiljne istrage u Tužilaštvu BiH, niti se neko ozbiljno bavio time. Cilj je bio jedan, ići na procesuiranje onih koji su dostupni, a to su mahom pripadnici Armije RBiH i MUP-a RBiH.

Najporazniji primjer institucionalnog sloma jeste bijeg Milomira Savčića, optuženika za genocid u Srebrenici. Godinu za godinom, od 2021, Savčić je „nedostupan“, dok se pravosudne institucije ponašaju kao da je riječ o nerješivoj misteriji. A nije. Savčić nije nestao, on je otišao. Uz logistiku. Uz podršku. Uz prešutno odobrenje sistema.

Čovjek kojem su oduzeti pasoši Bosne i Hercegovine i Srbije, lična karta, kojem je izrečena zabrana kretanja i napuštanja boravišta, prešao je granicu. Ne metaforičku, nego stvarnu, čuvanu državnu granicu. Za to je bio potreban širok lanac pomagača, od policijskih do političkih struktura. Taj lanac nikada nije razbijen, niti je iko procesuiran.

Posebno je skandalozno to što je pritvor Savčiću određen zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke i dokaze, a ne zbog opasnosti od bijega. A onda je pobjegao. Kao da je pravosuđe samo sebi potpisalo priznanje, ili vlastite nesposobnosti ili otvorenog saučesništva.

Uprkos svemu, Milanko Kajganić je imenovan, najprije kao vršilac dužnosti, a zatim i kao glavni državni tužilac. To imenovanje nikada nije smjelo biti moguće dok se ne utvrdi kako je Savčić pobjegao. Ne politički, nego profesionalno. Ne simbolično, nego suštinski.

Jer kako može voditi Tužilaštvo čovjek u čijem mandatu je jedan od najtežih optuženika za genocid jednostavno ispario?

Odgovornost ne leži samo na Kajganiću. Ogromnu odgovornost snosi i Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV), institucija koja godinama pokazuje da zna biti stroga isključivo prema onima koji nemaju političku zaštitu. Odgovornost nose i „ćutolozi“ iz Tužilaštva BiH, koji brižno čuvaju vlastite pozicije dok sistem truhne, a pravda postaje sve nedostižnija.

Nerad, nemar i sistemski propusti tužilaca rijetko se sankcionišu. Disciplinski postupci su rijetki, blagi i bez stvarnih posljedica. Sve se, na kraju, svodi na političku nadmoć.

Tek kada politika „upetlja prste“, institucije se probude. I to ne zbog pravde, nego zbog interesa. Sanin Bogunić, koji je na čelu VSTV-a zamijenio podobnog Halila Lagumdžiju čovjeka presudnog za izbor Kajganića za prvog čovjeka Tužilaštva, za sada nije odgovorio teškom zadatku.

Sastanci sa udruženjima žrtava i obećanja više ne piju vodu.

Dok Savčić u Srbiji slobodno šeta, pojavljuje se čak i na javnom servisu i daje intervjue kao da je najslobodniji čovjek na svijetu, pripadnici Armije RBiH godinama se razvlače po sudovima, dokazujući da su branili međunarodno priznatu i napadnutu državu Bosnu i Hercegovinu. A, na tom ispitu su pali svi, od 'heroja mjeseca' do svakog uposlenika Tužilaštva.

Zato je krajnje vrijeme da se kaže jasno pravda u BiH ne kasni, ona se namjerno usporava i selektivno provodi. Zna to i Džermin Pašić, koji danas vodi otvorene sukobe s Kajganićem. Ali kada „Marko kasno na Kosovo stigne“, bitka je već izgubljena, a i bitka u koju je krenuo s Kajganićem nije u ime pravde, već vlastitog interesa. Što bi narod kazao udario tuk na utuk. Na kraju i on zna kako je došao do titule 'heroja mjeseca' na krilima Michaela Murphyja koji je također kumovao imenovanju Kajganića. Nema heroja u Tužilaštvu BiH, ponekad bljesne neka iskra nade, ali je brzo ugase.

Bosna i Hercegovina nema problem s pravosuđem, ona ima problem s istinom da pravosuđe više ne služi pravdi, već politici. U njemu su se odavno udomaćili oni koji su, zarad vlastite promocije, očuvanja pozicija i lagodnog života, spremni prodati i posljednji ostatak profesionalnog integriteta.