Ko koga laže o snajperisanju Sarajeva: Tužilaštvo BiH se medijski 'intenzivira', jer 30 godina ne radi svoj posao!

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Dok raste providna „euforija“ i dok se čeka ishod istrage u Italiji, uporno se izostavlja porazna činjenica da do danas nijedan snajperista nije procesuiran od strane Tužilaštva BiH zbog ubistava civila, a posebno djece, u opkoljenom Sarajevu.

Prema podacima Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, tokom opsade Sarajeva, koja je trajala 1.425 dana, na grad je u prosjeku svakog dana palo 329 granata. U tom periodu ubijeno je 11.541 civil, od čega 1.601 dijete, dok je ranjeno najmanje 50.000 ljudi.

Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, za terorisanje građana Sarajeva na doživotnu kaznu zatvora osuđen je Stanislav Galić, nekadašnji komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike srpske (VRs). Njegov nasljednik na toj poziciji, Dragomir Milošević, osuđen je na 29 godina zatvora.

Za kampanju terora nad civilima, koja je uključivala snajperske i artiljerijske napade, osuđeni su i bivši politički i vojni lideri Republike srpske, uključujući Radovana Karadžića, koji je pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Presudama Haškog tribunala potvrđeno je da su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a namjerno gađale civile, sprovodeći nehumanu kampanju terora koja je trajala više od tri i po godine. Cilj ove kampanje, kako je utvrđeno presudama, bio je vršenje pritiska na vlasti u Sarajevu.

Svim osuđenima suđeno je za zločine počinjene do kraja 1995. godine, a bilo je zločina i 1996. godine. Međutim, nijedan od direktnih izvršilaca nikada nije procesuiran za granatiranje ili snajperisanje građana Sarajeva.

Upravo tu leži suština obmane i ključno pitanje koje godinama ostaje bez odgovora zašto Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, i pored obimne i detaljne dokumentacije iz Haga, nikada nije procesuiralo direktne izvršioce ovih zločina? Zbog toga objavljujemo dijelove haških dokumenata, koji su dostupni i tužiocima Tužilaštva BiH, a u kojima su jasno navedena imena snajperista, kao i onih koji su vršili njihovu obuku i opremanje.

Ovi dokumenti ukazuju na plansku organizaciju, precizna naređenja i službenu komunikaciju u kojoj se Komandi Sarajevsko-romanijskog korpusa pojašnjava koja oprema nedostaje radi realizacije dobijenih zadataka, koji su uključivali nasumična ubistva civila i stvaranje straha, što je u definiciji terorizam.



Tako se u dokumentima iz 1993. godine navodi da Miroslav Krajišnik obavještava nadređene kako brigada raspolaže sa sedam snajperskih pušaka te da je započeta realizacija naređenja koja uključuje izbor boraca za formiranje snajperskog voda, dok se obuka vrši uz angažman već aktivnih snajperista.

U jednom od dokumenata nalazi se i spisak pripadnika jedinice IDG „Delta“, na kojem su navedeni: Miodrag Glavaš (komandir), Slobodan Prodan, Radenko Mutabdžija, Željko Trifković, Željko Šakota, Aleksandar Petrić, Duško Marijanović, Zoran Kapetina, Miroslav Lubura, Ranko Garabin, Milidrag Draginić, Sanja Sukara (sanitet), Mladen Glavina (veza), Vina Milošević (veza), Milka Lojanica (veza) i Gordana Krajišnik (kuhinja).



Isti pripadnici su evidentirani i prilikom preuzimanja opreme, a dodijeljeno im je ukupno 300 snajperskih metaka. Komandir je, prema pravilima, morao obrazložiti na šta i na koga je ta municija utrošena – pod uslovom da je to ikada zanimalo Tužilaštvo BiH.



Dok se iz Tužilaštva BiH, putem medija bliskih toj instituciji, javnost uporno uvjerava da će uskoro biti podignuta dugo najavljivana optužnica za opsadu i teroriziranje Sarajeva, činjenice govore suprotno.

Trideset godina nakon zločina, uz postojanje presuda Haškog tribunala, detaljne vojne dokumentacije i jasno identifikovanih imena direktnih izvršilaca, izostanak optužnica ne može se više pravdati ni složenošću predmeta, ni protekom vremena.

Priča o navodnom „intenziviranju istrage“ danas ne predstavlja znak institucionalne odlučnosti, već priznanje višedecenijskog nerada. Svaki novi dan bez optužnice dodatno potvrđuje da problem nije u nedostatku dokaza, već u nedostatku volje da se snajperski teror nad Sarajevom konačno procesuira pred domaćim pravosuđem. Milanko Kajganić, glavni tužilac Tužilaštva BiH dužan je objasniti šta rade, ili biti smijenjen, kao i svi njegovi raniji prethodnici!

I insitucije BiH i organi unutar nje moraju insistirati na tome, a ne glumiti pomoćne alate Italiji u procesu poznatom kao 'Sarajevo safari', za kojeg bi se možda saznalo i ranije da je Tuilaštvo BiH radilo svoj posao.