A, DA PITATE KAJGANIĆA Grad traži pravdu u Milanu, ali ne i u Sarajevu!?

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Gradsko vijeće Grada Sarajeva donijelo je odluku da se Grad zvanično pridruži krivičnom postupku koji se vodi pred pravosudnim organima u Milanu, u slučaju poznatom kao „Sarajevo safari“. Na prvi pogled, ovo djeluje kao hvale vrijedan čin, grad prepoznaje nepravdu i nastoji zaštititi svoj ugled i interese u međunarodnoj pravdi.

Međutim, kada se detaljnije sagleda kontekst, odluka postaje simbol dvostrukih aršina u politici i pravosuđu BiH. A Italija valjda zvuči egzotičnije, pa gradske vlasti se vole promovirati na međunarodnom polju. Vijećnici i gradonačelnik Samir Avdić stopama Benjamine Karić prave 'velike priče'.

Jer, očito im nije važna avlija, već vole više tuđe.

Naime, dok se energično uključuju u slučaj koji se vodi stotinama kilometara od Sarajeva, nadležni organi, uključujući Gradsko vijeće, nisu nikada uputili formalnu inicijativu Tužilaštvu BiH da se procesuiraju zločini počinjeni nad Sarajevom tokom opsade.

Grad je opkoljen, civili su terorizirani snajperima, a svakodnevni život građana pretvoren u pakao i sve to u periodu koji je međunarodno dokumentovan, ali u kojem domaće institucije nisu pokazale odgovarajuću odlučnost.

Ali, takve inicijative niti uregencije nismo imali. Stoga nismo mogli ni očekivati da kao Vijeće stanu u zaštitu pripadnika Armije RBih i MUP RBiH koji su branili grad, a danas brane svoju nevinost! Nikakvu pomoć od Grada naprimjer optuženi u slučaju Dobrovoljačka nemaju!

Odluka da se uključimo u italijanski postupak, dok se vlastiti grad i vlastiti građani godinama ignoriraju, jasno pokazuje nedosljednost. Šta poručuje ovo građanima Sarajeva? Da pravda vrijedi samo kada je međunarodna i kada donosi politički poen, dok vlastiti zločini i patnje ostaju u sjeni revizionizma.

Gradsko vijeće bi trebalo da se zapita kako je moguće da se angažuje u „Sarajevo safari“ slučaju, dok se istovremeno ignorišu brutalni napadi na Sarajevo, opsada koja je trajala gotovo četiri godine, snajperisanje civila i kontinuirani teror nad stanovništvom.

Ova selektivnost u „borbi za pravdu“ šalje poruku da su politički i simbolički gestovi često važniji od stvarnog procesuiranja zločina.

Građani Sarajeva zaslužuju da njihova patnja bude priznata i pravno procesuirana, bez obzira na to koliko vremena je prošlo. Pravda ne smije biti instrument koji se koristi samo kada odgovara političkoj korektnosti ili međunarodnoj percepciji. Dvostruki aršini, selektivna pravda i ignorisanje vlastitih žrtava to je najveći problem sa ovakvim odlukama.

Dok se Grad hvali svojim „međunarodnim angažmanom“, istovremeno se otvara pitanje kada će se ista energija i ista odlučnost usmjeriti prema onome što je vlastito, prema onome što je stvarno Sarajevo i stvarni građani Sarajeva.

Za početak da pitaju Milanka Kajganića, ali i kompletno Tužilaštvo zašto nema optužnica za opsadu sarajeva, jer Italija je daleko, zar, ne?