Piše: A. Čorbo-Zećo
Historija uporno pokazuje da države ne padaju isključivo pod udarom vanjskih sila. Invazije, sankcije i vanjski pritisci rijetko donose konačan rezultat ako unutar društva ne postoji unutrašnja slabost.
Ključ destabilizacije naprosto dolazi iznutra, kroz domaće aktere spremne staviti tuđe interese ispred državnih i nacionalnih.
Primjeri su brojni i poučni. Pad Rimskog carstva nije bio samo rezultat barbarskih invazija, već i unutrašnjih slabosti korupcije, političkih intriga i raskola u vlasti. Kolonijalne sile stoljećima su računale na domaće elite koje su kolaborirale, od Indije i Afrike do jugoistočne Azije. U modernoj historiji, raspad Čehoslovačke 1992. nije bio nasilno nametnut spolja, već je nastao političkom odlukom unutar zemlje.
Čak i u današnjoj Ukrajini unutrašnje podjele olakšavaju spoljašnjoj moći djelovanje.
Bosna i Hercegovina danas se suočava upravo sa sličnim scenarijem. Politička konstrukcija SNSD–HDZ–Trojka funkcioniše kao mehanizam unutrašnje blokade države.
SNSD otvoreno razgrađuje državne institucije i negira državu, HDZ koristi institucionalne krize za jačanje etničkih podjela, dok Trojka, pod parolom kompromisa i pragmatizma, legitimizira politike koje dugoročno slabe Bosnu i Hercegovinu.
Ono što ovu formulu čini posebno opasnom jeste prikrivenost razgradnje. Ona ne dolazi spektakularno, već se uvlači tiho, kroz apatiju građana i razvodnjavanje odgovornosti.
Država se ne ruši eksplozivno ona se iscrpljuje, blokira i obesmišljava. To često potvrđuje i sam Milorad Dodik, naglašavajući da ne želi sukob i da je mir prioritet dok istovremeno ostvaruje svoje dugoročne ciljeve.
Historija nas, međutim, uči i drugoj lekciji nijedna formula destrukcije nije vječna. Države ne nestaju zbog spoljašnjih neprijatelja, već zbog unutrašnjeg pristanka na slabost.
Onog trenutka kada građani i politički akteri prestanu pristajati na razgradnju, svaka „formula“ prestaje djelovati.