Negiranje genocida i izostanak optužnica za opsadu Sarajeva: Ima li Tužilaštvo BiH zrno srama?

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ponovo je pokazalo da pravda u ovoj zemlji funkcioniše prema dvostrukim standardima. Povodom krivične prijave predsjednika Kluba delegata bošnjačkog naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH, Jasmina Duvnjaka, Tužilaštvo BiH je odlučilo da neće pokretati istragu protiv lidera SNSD-a Milorada Dodika, koji je psovao genocid.

Ovakva odluka uvijke i iznova šokira ne samo građane koji prate politiku, već i međunarodnu zajednicu koja je decenijama insistirala na odgovornosti za ratne zločine. I posebno jer uporno i nesmetano traje progon pripadnika Armije RBiH i MUP-a, koji pune sudnice Suda BiH pokušavajući dokazati svoju nevinost. Odnosno, dokazati ono što je općepoznato - Armija rBiH je branila Bosnu i Hercegovinu.

Podsjetimo, zakon koji je donio bivši visoki predstavnik Valentin Incko jasno predviđa kazne od tri mjeseca do pet godina zatvora za negiranje genocida u BiH. To nije puka formalnost – to je pravna norma koja bi trebala štititi sjećanje na žrtve i spriječiti revizionizam u društvu. Ipak, kako praksa pokazuje, i dalje imamo situaciju u kojoj zakoni postoje samo „na papiru“, dok se njihove odredbe selektivno primjenjuju.

Na čelu Tužilaštva BiH je Milanko Kajganić, a njegova obrazloženja za obustavu istraga često zvuče nevjerovatno, ponekad gotovo apsurdno, ostavljajući dojam da zakon ne vrijedi jednako za sve. Građani BiH gledaju kako se neka pitanja gurnu pod tepih, dok politički moćnici ostaju netaknuti. Ironija je tim veća kada se zna da godina na izmaku nije donijela ni jednu optužnicu za opsadu Sarajeva, jedno od najtežih poglavlja u novijoj historiji zemlje.

Ovakve odluke Tužilaštva šalju jasnu poruku, u BiH pravda nije apstraktan ideal, nego politički instrument. Građani gube povjerenje u institucije koje bi trebale biti štititi zakona, dok pojedini lideri, bez obzira na težinu svojih postupaka, ostaju izvan dosega pravde. To stvara opasnu kulturu nekažnjivosti i relativizacije zločina, a istovremeno obesmišljava zakone koji su donijeti da štite temeljna ljudska prava i dignitet žrtava.

Sve dok se ovakve odluke ne promijene, dok Tužilaštvo ne pokaže jednak tretman prema svim počiniocima i političarima, građani će pravdu gledati samo kao puku statistiku na papiru. A za one koji su preživjeli rat i genocid, takva „pravda“ je i bolna i ponižavajuća.

Stanje u pravosudnom sistemu Bosne i Hercegovine nije slučajno, ono je direktan odraz kombinacije utjecaja koji dolaze sa svih strana. Na rad sudova i tužilaštava utiču ne samo oni koji imenuju nosioce pravosudnih funkcija, već i oni koji obezbjeđuju sredstva za njihov rad. Dodajte tome sve druge negativne elemente – političke pritiske, nepotizam, selektivnu primjenu zakona – i dobijate sistem u kojem pravda često ostaje samo riječ na papiru.

A, bez pravde u pravosuđu, nema pravde ni u državi, a bez pravde u državi teško da može opstati bilo koji sistem. Umjesto da se sudi pravedno i bez predrasuda, pravosuđe u BiH često gubi neutralnost i objektivnost, postajući instrument političkih i finansijskih interesa. U ovom trenutku nesumnjivo je da monopol u pravosuđu drže oni koji danas slijede politike iz devetesetih, a koje su željele da nestane BiH.

Građani gube povjerenje u institucije koje bi trebale štititi njihova prava, a država, bez funkcionirajućeg pravosuđa, ostaje u vakuumu pravne sigurnosti. Sve dok sistem ne bude oslobođen pritisaka i dok pravda ne bude jednaka za sve, pravda u BiH i dalje izmiče. I što je najgore od svega, ne nazire se kraj agoniji, koja ne pogađa samo bivše pripadnike Armije, već i buduća pokoljenja koja uz ovakav odnos pravosuđa može samo pitati se vrijedi li se boriti!