Piše: Armin Sijamić
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ove sedmice govorio je o pregovorima između Moskve i Sjedinjenih Američkih Država. Iako dvije strane razgovaraju o zaustavljanju rata u Ukrajini, potpuno je jasno da odlučuju i o drugim pitanjima koja su važna za Evropu.
Kada je Rusija u februaru 2022. godine pokrenula agresiju na Ukrajinu bilo je jasno da Evropu čekaju epohalne promjene. Rusija je tada podigla novu gvozdenu zavjesu prema Zapadu, a onda snagom svoje armije pokušavala odrediti granice svog uticaja.
Putin sa Lavrovom
Dok je Joseph Biden bio u Bijeloj kući bilo je jasno da će ruski uticaj stati tamo gdje se zaustavi ruska vojska, bez obzira na želje ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je tih dana govorio o „historijskim pravima“ Rusije na razne teritorije, uz besmislene tvrdnje kojim je pokušao opravdati svoju odluku da napadne susjednu državu. Vladaru iz Kremlja nije bilo ni na kraj pameti da bi tom logikom, na primjer, Njemačkoj morao vratiti današnji Kalinjingrad.
Povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću mnogo toga se promijenilo. Prije svega, Trump je promijenio stavove Zapada. Trump smatra da je sve na stolu, čak i ono što niko dugo vremena nije dovodio u pitanje - granice država u Evropi.
Lavrov - karijera koja bi se mogla ocjenjivati učinkom u Ukrajini
Učinak Lavrova kao šefa ruske diplomatije jednog dana sigurno će dobiti pažnju politologa i historičara širom svijeta. Decenije provedene uz Putina izgradile su ga u aktera mnogih važnih političkih i ekonomskih procesa širom svijeta.
Ali, ruska agresija na Ukrajinu promijenila je i njegovu poziciju. Zapad je od tada često ignorisao Lavrova, a Putin je bio jedina adresa za dijalog s Rusijom.
Lavrov je bio meta i ruskih analitičara i novinara, koji su između redova poručivali da decenije provedene na funkciji šefa ruske diplomatije trebaju značiti i veći uticaj širom svijeta. To se posebno vidjelo kada je Rusija došla pod udar sankcija mnogih država.
Mjesecima se govori o pregovorima američkih delegacija s Rusima, rijetko kada s Lavrovom. Čini se da Amerikanci ne računaju na Lavrova, odnosno vjeruju samo Putinu. Lavrov je sada, iz nepoznatog razloga, otkrio detalje s pregovora, ponovivši ono što je pisao dio medija sa Zapada - Washington želi da Ukrajina preda dijelove teritorije, čak i one koje ruska vojska nije osvojila.
Lavrov tvrdi da je Washington shvatio da „teritorija gdje su Rusi živjeli stoljećima trebaju ponovo postati dio Rusije“. Šef ruske diplomatije, prenose mediji, mislio je na Donjeck, Luhansk, Herson, Zaporižju i Krim. Drugim riječima, ono što je Moskva anektirala 2014. godine, ono što je osvojila u ovom ratu i ono što je Putin uvrstio u Ustav kao dio Rusije i gdje ruska vojska još nije došla.
Ruski zahtjevi
Prihvatanje da se preda teritorija koju ruska vojska nije osvojila bila bi bolna za Kijev, posebno za ukrajinsku vojsku koja se gotovo četiri godine hrabro bori protiv jedne od najvećih armija na svijetu. Takva odluka Kijeva teško da bi imala podršku dobrog dijela stanovništva, posebno što je Ukrajina pristajala na razne ustupke nakon raspada SSSR-a i sve to uz garancije Zapada.
Drugi ruski zahtjev, koji također pominje Lavrov, jeste garancija da Ukrajina neće postati članica NATO-a, mogao bi imati smisla samo ako je Ukrajina cjelovita, jer ako Kijev ne želi da preda svoje teritorije Moskvi, onda članstvo u ovoj vojnoj alijansi svakako nije moguće.
Lavrov tvrdi da i taj ruski zahtjev Washington uvažava. „Naš stav je jasan. Korijenski uzroci sukoba moraju biti eliminisani“, rekao je. „To uključuje prijetnje Rusiji stvorene širenjem NATO-a na istok prema našim granicama i naporima da se Ukrajina uvuče u savez. Dobro je što je SAD to razumio. Jasno su izjavili da je članstvo Ukrajine u NATO-u neprihvatljivo“, dodao je Lavrov.
Ruski zahtjevi o članstvu Ukrajine u NATO-u mogu se gledati kao dio američke strategije prema Kijevu i Moskvi i kao takva mogla bi biti razumljiva. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je ranije rekao da je spreman odustati od članstva njegove države u NATO-u, ako Sjedinjene Države daju sigurnosne garancije. Mediji su izvijestili, pozivajući se na neimenovane izvore, da bi te garancije trebale biti slične članu 5. NATO-a, što znači američka vojna zaštita za Kijev.
Navodno ta američka ponuda, prema istim izvorima, „neće biti zauvijek na stolu“, što je navelo neke da zaključe da je to pritisak na Zelenskog da pristane na mirovni sporazum koji o Ukrajini dogovore Washington i Moskva. Trump je ove sedmice izjavio: „Mislim da smo sada bliže nego ikada prije“.
Nova Evropa
Ovakav sporazum o Ukrajini mnogi evropski zvaničnici su više puta odbacili. Mnogi od njih su pominjali „pravedan mir“ za Ukrajinu, ako već nije moguće Putina i Rusiju baciti na koljena. Evropa je, uprkos želji da udovolji Trumpu na mnogim poljima, do sada zadržala čvrst stav o ovom pitanju.
Takav stav Evropljana ne čudi. Pored tog što bi čitava generacija evropskih političara ovakvim razvojem situacije mogla biti poražena, posljedice po evropsku sigurnost mogle bi biti dugoročne. Insistiranje Rusije da im Zapad prizna pravo da mijenja državne granice silom moglo bi biti uvod u razne slične scenarije širom Evrope, čak i unutar Evropske unije i između članica NATO-a.
Da li je Trump zaista pristao na ove ruske zahtjeve još uvijek nije objašnjeno iz Washingtona. Ako jeste onda bi to bio težak poraz Zapada, ne samo zbog toga što se teško narušava jedinstvo između saveznika, nego što bi se pogazilo međunarodno pravo koje im je omogućilo da decenijama upravljaju najvažnijim svjetskim političkim i ekonomskim procesima.
Ako se Putinu dozvoli da silom mijenja granice, posljedice bi bile pogubne i za ugled Zapada, posebno Evropljana koji su na razne načine stali iza napadnute države. Ko bi nakon toga vjerovao Zapadu i ko bi se oglušio na Putinove ponude za savezništvo s Rusijom?
Kakva će biti budućnost Ukrajine i Evrope još uvijek nije poznato vjerovatno ni Lavrovu. Štaviše, sve teže je definisati i sadašnjost u odnosima Zapada i Rusije. Nedavno je komandant španskih zračnih snaga general Francisco Braco, govoreći o odnosima NATO-a i Rusije, rekao da „nismo u ratu, ali ne mogu potvrditi ni da smo u miru“. Četiri godine rata na istoku Evrope izgleda da tjera i na redefinisanje pojmova koji su do jučer sami po sebi bili razumljivi. Možda upravo otuda Lavrov crpi optimizam u spremnost Washingtona da se povinuje interesima Moskve.