Piše: Armin Sijamić
Od svog povratka u Bijelu kuću u januaru ove godine, Donald Trump daje primat sili i ne obazire se na bilo kakve kritike i dobronamjerne apele. Vođen idejom da je upravu samo zato što je jači, Trump razara ono što je zvanični Washington gradio decenijama.
Od ulaska Donalda Trumpa u politiku mnogi su govorili da se Sjedinjene Američke Države „vraćaju“ i da najveća svjetska sila postaje onakva kakvom su je milijarde ljudi decenijama doživljavale – mjesto slobode, moralni uzor, sila koju se slijedi iz političkih ubjeđenja.
Trump i njegovi ljudi su tu postavku prihvatili, iako sadašnji američki predsjednik na početku svoje političke karijere sebi nije želio pripisati nikakve mesijanske misije. Govorio je o američkim greškama i tražio pragmatičan pristup da bi se popravilo ono što se popraviti može.
Trumpove pristalice govorile su kako će novi predsjednik „Ameriku opet napraviti velikom“ (MAGA), kako će SAD povratiti svoj ugled širom svijeta koji su narušile administracije demokrata u ovom stoljeću i kako će ta država opet da vodi saveznike na osnovu vrijednosti. U zagovaranju tog stava Trumpove pristalice su, očekivano, ubacile i pitanje religije, govorile o obećanoj zemlji, izabranom narodu, ideji osnivača Sjedinjenih Država, kršćanskom moralu, tradiciji...
Mnogi su ovu političku postavku vidjeli kao platformu na kojoj mogu ostvariti svoje politike, jer ono što su Trumpovi ljudi govorili zvučalo je toliko široko, ili „inkluzivno“ kako bi rekli njegovi rivali iz Demokratske stranke, da su se u njoj mogli pronaći od latinoameričkih desničara, preko evropskih (neo)fašista, do balkanskih i azijskih višedecenijskih vlastodržaca.
Sila prije vrijednosti
Problem s ovom postavkom nastao je kada se izgovoreno moralo pretvoriti u djela. Doduše, Trump to nije ni obećavao da će se desiti. U jedanaest mjeseci svog drugog mandata Trump nije pokazao ništa drugo osim klasičnih postavki geopolitike – kontrola nad teritorijem, ljudima, resursima, procesima i ostvarivanje svojih interesa po svaku cijenu čak i na račun najbližih saveznika.
Carine, sankcije, ograničenja, uslovljavanje i prisiljavanje drugih da se pokore njegovoj volji obilježilo je prvu godinu njegovog drugog mandata. Ove mjere Trump nije koristio protiv neprijatelja i rivala, već protiv najbližih saveznika. Treba se sjetiti odnosa prema evropskim državama, NATO saveznicima, Ukrajini, arapskim državama, pa i gotovo do skora nezamislivog rušenja ugleda vlade u Ujedinjenom Kraljevstvu od strane njegovih najbližih saradnika.
Tako je Trump riješio dilemu koju je pred američke političare postavio Zbigniew Brzezinski. Ovaj čuveni američki političar i politolog postavio je pitanje da li Sjedinjene Države žele biti „svjetionik slobode“ ili samo još jedan „imperij“. Njegov učenik Barack Obama je ovoga bio svjestan, Trump je u prvom mandatu imao neki kontakt s ovakvom postavkom, a Joseph Biden je pokušao Sjedinjene Države predstaviti kao svjetionik.
U drugom svom mandatu Trump je jasno izabrao stranu i smatra da imperij ima pravo da radi šta želi. To posljednjih sedmicama vidimo i pred obalama Venecuele, u Latinskoj Americi gdje desetljećima traje borba za pravedniji odnos Washingtona prema ovom dijelu svijeta.
Ta Trumpova odluka ima dugoročne posljedice bez obzira hoće li njegove politike trijumfovati na kraći ili srednji rok. Politika sile dugoročno stvara neprijatelje. Dovoljno je pogledati primjere Vijetnama, brojnih država Latinske Amerike, Afganistana, Iraka, Irana..., gdje je američki ugled teško narušen. Nije teško zaključiti kako će Ukrajinci i veliki dio Evropljana gledati na Washington ako s Vladimirom Putinom dogovori mir na štetu Kijeva.
Brzezinski je to znao i zato je predlagao da Sjedinjene Države budu uzor drugima državama, da pokažu na vlastitom primjeru da je bolji svijet moguć i da je jedna od temeljnih postavki takve politike sloboda i sigurnost za svakog pojedinca. U drugoj varijanti, Sjedinjene Države, smatra Brzezinski, bi bile hegemon koji nameće pravila i od koje druge države strahuju.
Doba nesigurnosti
Trump je silu u politici izabrao i kod kuće. Mnogi upozoravaju da nakon ovog Trumpovog mandata u Sjedinjenim Državama ništa neće biti isto. Neki upozoravaju na kršenja zakona i propisa od strane predsjednika, dok se on obračunava sa neistomišljenicima, često uz teške uvrede.
Snaga američkih institucija, koje su građene da se nikada ne dozvoli da nečija samovolja prevlada, velika je prepreka mnogim Trumpovim namjerama. Još od prvog mandata Trump je u stalnim konfliktima s državnim institucijama, braneći svoje pravo da uradi ono što od njega traže oni koji su ga doveli na vlast. Ta bitka traje i danas i nije jasno kako će završiti.
Međutim, već je jasno da pod Trumpom Sjedinjene Države nemaju predvidivu politiku i da su obrati mogući. To potvrđuju brojni događaji u proteklim mjesecima. Tako je, na primjer, ove sedmice njemački general Christian Freuding rekao da Pentagon nije obavijestio njemačko Ministarstvo odbrane o prekidu isporuka nekih vrsta naoružanja Ukrajini. Freuding je rekao da su postojali kanali za redovnu komunikaciju između njemačke i američke strane, ali sada ne.
Ovaj slučaj nije izuzetak. Ako pogledamo slučaj Naftne industrije Srbije (NIS), može se uočiti da ni najviši zvaničnici u Beogradu nemaju informacije šta će Trumpova administracija uraditi, čak i nakon što su članovima njegove porodice obećali unosne poslove u centru srbijanskog glavnog grada i nakon što su, prema tvrdnjama opozicije, prekršili više zakona.
Namjera da se ovlada energetskim tokovima u regionu iskazana je skoro i u Bosni i Hercegovini kada je američka Ambasada u Sarajevu okupila domaće političare da riješe pitanje Južne interkonekcije. Nekoliko sedmica ranije, sa sjednice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, poručeno je stranama u Bosni i Hercegovini da se Washington više neće uključivati u unutrašnje probleme u ovoj državi, ubrzo nakon famoznog „dogovora“ američke administracije i ljudi bliski Miloradu Dodiku.
Iako je Trumpovo ponašanje nepredvidivo, iz primjera Srbije i Bosne i Hercegovine da se zaključiti da njegova administracija ima očekivanja od balkanskih političara i da ih oni moraju ispuniti, čak i kada zahtjevi odudaraju od onoga što je njima prihvatljivo. U protivnom, doći će pod udar kao i drugi širom svijeta.
Ovi primjeri pokazuju koliko se američka politika pod Trumpom promijenila, bilo da se radi o globalnim ili regionalnim krizama. Trump je izabrao politiku imperije, kako je to formulisao Brzezinski, ostavljajući po strani, možda samo za neko drugo vrijeme, politiku koju je Washington decenijama zastupao.