Sada je sve jasno: Porezna uprava pod pritiskom, rukovodioci morali podržati menadžment!

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Pismo pomoćnika direktora i šefova organizacionih jedinica Porezne uprave FBiH, upućeno premijeru Federacije BiH i ministru finansija, na prvi pogled djeluje kao interni čin jedinstva i institucionalne stabilnosti. Rukovodioci u tom dokumentu bespogovorno staju uz menadžment, braneći njegovo postupanje, odluke i “dosljednu primjenu propisa” od, kako navode, “neosnovanih napada”.

Međutim, ono što se javnosti ne kaže, a do čega je Patria došla istraživanjem jeste da su šefovi ispostava prethodno primili mail u kojem im je eksplicitno zatraženo da se izjasne da li podržavaju menadžment. Tek nakon tog zahtjeva nastaje pismo podrške, potpisano u ime čitave strukture rukovodilaca.

Takva činjenica ozbiljno mijenja kontekst. Ako se od rukovodilaca jedne javne institucije traži da se „izjasne“ o podršci nadređenima, postavlja se pitanje slobode tog izjašnjavanja. U instituciji u kojoj se dio radnika već žali na premještaje, pritiske i disciplinu kao mehanizam kontrole, svaki zahtjev da se potčinjeni javno svrstaju uz menadžment dobija potpuno drugačiji karakter.
To prestaje biti politički neutralna institucionalna komunikacija, a postaje ispit lojalnosti.

Pismo stiže u trenutku kada u Poreznoj upravi bukti nezadovoljstvo, Sindikat najavljuje štrajk upozorenja, radnici ukazuju na masovne premještaje bez saglasnosti, nedostatak 500 radnika, pritiske i disciplinu koja prelazi normalne okvire, nepoštivanje sporazuma o platama.

U takvom ambijentu pismo rukovodilaca, pogotovo ono koje je prethodno „pripremljeno“ zahtjevom da se potpisnici izjasne, može djelovati kao pokušaj menadžmenta da stvori privid stabilnosti i legitimiteta, umjesto da se bavi suštinom problema.

Kada se pred lice javnosti iznosi pismo u kojem rukovodioci hvale menadžment, dok se istovremeno sindikat bori za osnovna radnička prava i sistemske propuste, stvara se slika o dvije Porezne uprave one koju vode „lojalni“ rukovodioci, i one u kojoj radnici trpe posljedice dugogodišnje nebrige, nedostatka kadra i loše organizacije.

U takvom ambijentu ključna poruka rukovodilaca „ohrabrujemo menadžment da nastavi uprkos napadima“ ne zvuči više kao institucionalna podrška, nego kao dio atmosfere u kojoj se lojalnost vrednuje više od stručnosti, a poslušnost više od odgovornosti.

U instituciji u kojoj su radnici pred štrajkom, u kojoj se povlače sporni premještaji i vodi borba za osnovne radne uslove očekivalo bi se da se upravo menadžment izjašnjava o tome kako će poboljšati stanje. A ne da se od potčinjenih traži da ga hvale.

U momentu kada institucija ulazi u štrajk, traženje formalne podrške od potčinjenih ne ostavlja utisak snage menadžmenta, nego utisak nesigurnosti.