Piše: Amina Čorbo-Zećo
Danas je 32 godine od jednog od najtežih dana u Sarajevu koje je bilo pod opsadom.
Danas je dan kada se sjećamo, 10. novembra 1993. godine, dana kada je grad ponovo prokrvario.
Sa agresorskih položaja Vojske Republike srpske, s područja Nedžarića, ispaljene su tri minobacačke granate kalibra 82 mm. Pogađale su ulice Žrtava fašizma Ilije Engela tamo gdje su ljudi živjeli, hodali, nosili hljeb, razgovarali, možda samo pokušavali osjetiti da život još postoji.
Na dječijem igralištu sve je slutilo na život i radost. A, onda je u u trenu sve stalo.
Elma Geko, Slavojka Govedarica, Semir Haseta, Amina Hećo, Ajdin Hodžić, Ibrahim Huskić, Vinko Lončar, Silvijo Mačorović i Božidar Šuko – njih devetero nije preživjelo.
Trideset i osam Sarajlija bilo je ranjeno. Oni, kao i porodice ubijenih i danas čekaju pravdu!
To nisu samo brojevi to su imena, lica, porodice, djetinjstva koja nisu stigla do svojih snova. Među ranjima ima onih koji današnji dan slave kao svoj drugi rođendan!
Za ovaj zločin, kao i za mnoge druge počinjene nad Sarajevom, pravda je ostala nedorečena. Jer, optužnica za opsadu Sarajeva jednostavno nema.
Konkretno nikada nije pronađen neposredni počinilac za ovo zločinačko djelo. I nije ovaj tekst samosažaljenje, već krik prema onima koji svoj posao ne obavljaju časno. Oni su trenutno u Tužilaštvu BiH. Svi redom!
Sada još bliže apsurdu. SIPA je, tri decenije kasnije, tek prošle godine saslušala jednog svjedoka, tražeći saglasnost preživjelih da predmet pošalju Srbiji zemlji u koju su odgovorni pobjegli i koja ih ne želi izručiti.
"Takva “pravda” boli me jednako kao i granate", kazat će svjedok, tada dječak, danas odrastao čovjek koji čeka pravdu.
Presude Galiću, Miloševiću i Mladiću jesu koraci, ali nedovoljni. Pravda nije samo u zatvorima ona je u istini.
U tome da se o ovome priča, da se ne zaboravi, da se svakog 10. novembra, ali i svih drugih dana progovara i traži istina.
Jer, ako mi zaboravimo ko će ih se sjećati? Ako mi zašutimo, ko će reći istinu?