Za NAP piše: Sifet Kukuruz, pravni ekspert
Ako se istinitim pokažu tvrdnje s posljednje sjednice Vijeća sigurnosti UN-a da se Sjedinjene Američke Države, kao kreatori Dejtonskog mirovnog sporazuma, više neće baviti izgradnjom države BiH i da je krajnje vrijeme da o sudbini BiH odluče njeni narodi, onda to u praksi znači da će o sudbini BiH odlučivati Srbi i Hrvati bez Bošnjaka, odnosno da će odluke o BiH donositi Srbija i Hrvatska.
Bošnjaci se još od nametanja stranaka Trojke u vlast ionako ni o čemu ne pitaju, niti o bilo čemu odlučuju. Međutim, ne treba zaboraviti činjenicu da je trenutna pozicija Bošnjaka rezultat upravo politike američke administracije oličene u bivšem ambasadoru SAD-a u BiH. Dakle, poruka sa posljednjeg zasjedanja Vijeća sigurnosti UN-a mogla bi se sažeti u konstataciji da Bošnjaci, kao najbrojniji narod u BiH, treba samo da pristanu na dogovor Srba i Hrvata, ali ne i da se, kao ravnopravan faktor političkog odlučivanja, o bilo čemu pitaju.
Ovakav pristup SAD-a prema BiH, u stvari, podrazumijeva davanje podrške nakaradnom modelu političke reprezentacije koji je instalirala američka administracija preko svog posljednjeg ambasadora u BiH Michaela Murphyja i još uvijek aktualnog visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta.
Za potvrdu ispravnosti konstatacije da se radi o nakaradnom modelu dovoljno je navesti samo tri činjenice. Prvu - da lider SNSD-a i lider HDZ odlučuju o trećem partneru u vlasti, a ne sami Bošnjaci. Drugu - da oni koje su lider SNSD-a i lider HDZ-a odredili za svoje partnere u vlasti politički potpuno desubjektiviziraju Bošnjake, jer ih njihovi koalicioni partneri tretiraju kao "muslimansku", a ne kao bošnjačku reprezentaciju. I treću - da se na pozicije u vlasti koje pripadaju Bošnjacima imenuju oni koji se deklarišu da uopšte nisu Bošnjaci, a eklatantan primjer takvog imenovanja predstavlja Edin Foto.
Iako se ovaj nakaradni model od dana svog nametanja pokazao neuspjelim, američko insistiranje na njegovoj primjeni ukazuje na ozbiljnu opasnost po sudbinu BiH koja sada, baš kao i u periodu agresije koja se odvijala pod međunarodnim nadzorom i mentorstvom, postaje krajnje neizvjesna.
Dodatnu težinu ozbiljnosti situacije daje i politička nezrelost samih Bošnjaka koji, po svemu sudeći, nisu uopšte ni svjesni dešavanja, ne samo na globalnoj političkoj sceni, nego ne pokazuju sposobnost da razumiju aktualna politička dešavanja čak ni u okviru BiH i regiona.
Poruka sa sjednice Vijeća sigurnosti UN-a da se sudbina BiH prepušta isključivo njenim narodima, uz istovremeno zadržavanje nametnutog nakaradnog modela političke reprezentacije i uz zadržavanje postojećih dejtonskih ustavnih aranžmana za odlučivanje koji sadrže brojne mehanizme za dezintegraciju države, morao bi biti poziv za opću mobilizaciju i jedinstvo svih prodržavnih političkih snaga.
Međutim, dosadašnje iskustvo nas uči da su te snage, umjesto jedinstvenog političkog fronta, spremnije graditi neke vlastite frontove na kojima će voditi neke svoje bitke. Nažalost, ni činjenica da se ti frontovi nerijetko nađu u unakrsnoj vatri, ne pomaže ujedinjavanju ovih snaga i izgradnji zajedničkog i jedinstvenog patriotskog fronta.
Sa puno argumenata može se konstatovati da je posljednja sjednica Vijeća sigurnosti UN-a donijela novu nesigurnost i neizvjesnost za budućnost BiH. Poruke sa ove sjednice, uz istovremeno skidanje sa "crne liste" glavnih protagonista destruktivnih politika u BiH, šalju jasan signal da će država BiH vrlo brzo dospjeti u novu fazu egzistencijalnih izazova. Ukoliko tzv. patriotske snage žele da BiH preživi ove izazove, krajnje je vrijeme za uspostavu jedinstvenog političkog fronta.