Piše: A. Čorbo-Zećo
Politička simbioza Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, koja je godinama izgledala neraskidiva, posljednjih dana pokazuje prve ozbiljnije pukotine. Dok je Vučić sve rezervisaniji u komentarima o situaciji u Bosni i Hercegovini i očigledno pokušava smiriti ton prema Zapadu, Dodik se, paradoksalno, okreće Hrvatskoj i zahvaljuje Zagrebu na „principijelnom stavu“ u Vijeću sigurnosti UN-a.
Toliko o tvrdnjama Trojke da je uspjela raskinuti partnerstvo HDZ-a i SNSD-a.
Vučićeva izjava da „onoga koga hvale Hrvati, znajte da taj ne čini mnogo dobrog za srpski narod“, u regionalnim političkim krugovima tumači se kao jasna poruka upućena upravo Dodiku. Jer, dok Vučić pokušava zadržati imidž stabilizirajućeg lidera Balkana, Dodik svojim istupima i stalnim sukobima s međunarodnom zajednicom Beogradu postaje sve veći teret.
Dodik koristi novu situaciju da pokaže kako nije izolovan. Njegovo „zahvaljivanje Hrvatskoj“ nije diplomatska kurtoazija, već politička poruka Vučiću, ali i Trojci: “Nisam više ovisan samo o Beogradu.” Jer, realno, Zagreb preko Brisela može završiti šta želi. Znamo to kroz djelovanje Christiana Schmidta.
Zahvaljujući Hrvatskoj, Dodik pokušava legitimisati svoj narativ o „ravnopravnom dijalogu konstitutivnih naroda“, jer taj koncept odgovara i hrvatskoj politici prema BiH. U tom trouglu Dodik–Čović–Zagreb vidi šansu da balansira pritiske i iz Beograda i sa Zapada, a koji mu je sve naklonjeniji.
Ono što se sada događa nije dramatičan raskol, nego taktička korekcija odnosa. Vučić Dodika više ne brani, ali ga i dalje koristi, kao ventil kroz koji može plasirati nacionalističke poruke, a u rezervi uvijek ima npr. u ovom trenutku Dršaka Stanivukovića. Jer nije isključeno da Dodik posatne „umjereni“ lider, a opozicija zauzme njegov današnji kurs.
Za Dodika, to znači gubitak političkog oslonca koji mu je godinama garantovao sigurnost i legitimitet. Zato pokušava pronaći nove adrese podrške od Zagreba do Moskve i Vašingtona.
Simbolički gledano, trenutak u kojem Dodik zahvaljuje Hrvatskoj, a Vučić ga kroz sarkazam javno upozorava, označava kraj političke idile između, dva brata, kako vole za sebe reći.
Osovina koja je godinama funkcionisala na međusobnom interesu sada se pretvara u hladan, oprezan savez, u kojem svaka strana gleda kako da preživi politički pritisak izvana i sačuva vlast kod kuće.