Politika u togi: Evropski sud za ljudska prava u magli vlastitih nedosljednosti

Piše: Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99

Nakon prvostepene presude Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) u slučaju dr. Slaven Kovačević vs. Bosna i Hercegovina, gdje je konstatovana etno-teritorijalna diskriminacija aplikanta, Ustav Bosne i Hercegovine nije promijenjen. Ostale su, dakle, diskriminatorne odredbe Ustava. U presudi Velikog vijeća, sud tvrdi suprotno. Šta se zapravo u međuvremenu promijenilo?

Riječ je o presudi koja je, umjesto da učvrsti povjerenje u pravni poredak, otvorila pitanja koja podsjećaju na staru narodnu: „Ko čuva čuvare?“ Jer, ako sud koji treba biti garant pravde pokazuje spremnost da preskače vlastita pravila, kakvu poruku onda šalje državama, institucijama i, što je najvažnije, građanima?

Najprije, o pitanju punomoćnika. To nije samo formalnost, nego osnova. Ko uopće govori u ime države? Ako u slučaju revizije pred Internacionalnim sudom pravde Sakib Softić nije mogao nastupiti bez nove odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kako je moguće da se ovdje punomoćnicima priznaje djelovanje bez odobrenja vlastite vlade?

Nije u pitanju sitnica, nego apsurd. Ako jedna država ne zna ko je legitimno predstavlja, onda je to problem koji obara cijeli proces. No, Sud ga je elegantno preskočio, kao da se radi o nebitnoj fusnoti. Time se šalje poruka da je kontinuitet države nevažan, a da je važnija brzina kojom će se donijeti presuda po unaprijed skrojenoj matrici.

Drugo, famozni „samopoziv“ OHR-a. Kako institucija koja može nametati ustavne promjene, donositi zakone (čak i u izbornoj noći) i smjenjivati izabrane zvaničnike može u isto vrijeme nastupati kao „treća strana“ u postupku, i to bez ikakvog konflikta interesa? Ako iko ima direktan interes za ishod ovog predmeta, to je OHR. I upravo zato, njegova uloga je morala biti isključena. Sve drugo je ruganje ideji nepristrasnosti. Jer, OHR nije samo „neutralni posmatrač“, on je akter, kreator, sudionik. A kad akter koji kroji pravila igre uđe u sudnicu i predstavi se kao objektivan tumač, onda to više nije pravo, nego predstava.

Treće, selektivno žongliranje dopuštenim i nedopuštenim pritužbama. Sud je, kako se navodi, zapravo raspravljao o pitanju koje je već bilo proglašeno nedopuštenim. To je proceduralni salto mortale koji se ne bi smio dogoditi ni u općinskom sudu, a kamo li pred najvišom instancom zaštite ljudskih prava u Evropi. I to nije puka tehnička greška. Ona je suštinski oblikovala tok rasprave i omogućila da se nametne strožiji standard za status žrtve. Drugim riječima, napravljen je pravni trik, čija je cijena obesmišljavanje pojma diskriminacije.

Četvrto, i možda najvažnije: svjesno zanemarivanje etničkog aspekta. Podnosilac apelacije je jasno ukazivao na kombinaciju etničkog i teritorijalnog kriterija koji mu uskraćuju pravo biranja. Umjesto da se bavi time, Sud je priču sveo isključivo na teritorijalni aspekt, brišući iz vida ono što je suština: sistem u kojem građanin nije građanin, nego etnička jedinka svedena na unaprijed određenu kutiju. To je centralni problem, srž diskriminacije u Bosni i Hercegovini. A baš taj element - najteži, najsporniji, najneugodniji - Sud je odlučio zaobići. Kao da bi njegovo priznanje otvorilo vrata nečemu čemu se evropske političke elite opiru već decenijama: priznanju da je Bosna i Hercegovina dizajnirana kao poligon institucionalizovane diskriminacije.

Sve u svemu, ovdje ESLJP pravdu nije tražio u čistoj formi, već u kalupu političke pogodnosti. Ako se selektivno koriste argumenti, ako se previđaju osnovne procesne greške, ako se konflikt interesa maskira kao „doprinos objektivnosti“, onda to više nije pravda. To je politika u togi.

Najveća žrtva u ovoj priči nije pojedinac koji je podnio apelaciju, nego ideja da Sud treba biti posljednje utočište pred nepravdom. Kada sud počne birati argumente kao što političari biraju birače, onda je jasno: granica između prava i politike je izbrisana. A kad se ta granica izbriše, onda pravna sigurnost postaje iluzija, a povjerenje građana nepovratno izgubljeno.

I tu dolazimo do evropskog konteksta. Bosna i Hercegovina je na papiru kandidat za članstvo u EU, a u praksi ostaje talac sistema koji građane tretira po etničkom ključu. Sud, umjesto da bude saveznik građanske jednakosti, ovakvim presudama postaje njen grobar. Poruka je jasna: Evropa traži od BiH reforme, ali kada se pojavi pojedinac koji te reforme zahtijeva kroz sudsku zaštitu, on biva odbačen. Tako se cementira status quo, diskriminacija postaje „legalizovana“, a evropska perspektiva pretvara se u praznu retoriku.

Evropa će možda u svojim izvještajima ponavljati fraze o „napretku“ i „usaglašavanju sa standardima“. Ali u stvarnosti BiH je prepuštena vječnom začaranom krugu. Ako je to evropski put, onda to nije put ka jednakosti, nego put ka stalnom legitimiziranju diskriminacije i generiranju novih nestabilnosti.