Vučićeva vojna parada - jedinstvo na papiru, politička manipulacija u praksi

Piše: Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99

Globalni sigurnosni izazovi, nestabilnost i ratovi rezultirali su potpisivanjem sporazuma o vojnoj saradnji između država u različitim dijelovima svijeta. Tako su nedavno sklopljeni sporazumi između Hrvatske, Kosova i Albanije, kasnije i između Hrvatske i Slovenije, zatim Srbije i Mađarske i nedavno između Saudijske Arabije i Pakistana. Ciljevi ovakvih sporazuma obično su jačanje odbrambenih kapaciteta, saradnja u području vojne industrije, obuka i zajedničke vježbe, suprotstavljanje hibridnim prijetnjama i dr. U ovakvom kontekstu može se potražiti dio motiva za organizovanje vojne parade u Srbiji. Međutim, srbijanska opozicija smatra da je u pitanju režimski spin o vanjskoj opasnosti te da je režimu zapravo potrebna stalna nestabilnost i atmosfera ugroženosti države.

Generalno gledano, totalitarni i autoritarni režimi imaju češće i masovnije vojne parade (npr. bivši SSSR, Sjeverna Koreja, Kina, Rusija). Obično im je cilj demonstracija snage, legitimizacija vlasti, mobilizacija stanovništva i stvaranje slike jedinstva i moći. S obzirom na karakter ovakvih režima, ovi rituali moći šalju sumarnu poruku tipa: "država, vojska i vlast su jedno i zajedno su nepobjedivi". Parade često prate masovne koreografije, ideološki slogani i propagandni efekti. Tako je i ova parada nazvana 'Snaga jedinstva', pri čemu se pojam jedinstva može različito tumačiti i problematizirati.

S druge strane, liberalno demokratske zemlje rjeđe organiziraju vojne parade ovog tipa, npr. većina zapadnih država (SAD, UK, Francuska, Njemačka). Vojne parade organizuju se samo u posebnim prilikama (nacionalni praznici, godišnjice pobjeda u ratovima, proslave nezavisnosti). Na primjer: 14. juli (Dan Bastilje u Francuskoj), Dan nezavisnosti 4. jula u SAD-u (uz manje vojne elemente), Dan pobjede u UK i sl. U liberalno demokratskim društvima cilj parada je obilježavanje historijskih događaja, odavanje počasti vojnicima, podsjećanje na tradiciju, a sumarna poruka bi se mogla svesti na: "vojska je u službi građana i države", a ne u službi ideologije.

U slučaju Vučićeve vojne parade, analitičari smatraju da ona nema jasno historijsko opravdanje, da nije godišnjica neke velike pobjede ili neki sličan datum. Vojni analitičari smatraju da je format same parade predimenzionisan, što će se odraziti na njene ukupne troškove, o čemu će vjerovatno biti riječi u danima koji slijede.

Nominalni povod za paradu je Vučićev nedavno osmišljeni praznik glomaznog naziva: "Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave". Upravo je naziv ovog praznika i pokušaj njegovog nametanja bosanskim Srbima, koji s ovim praznikom nemaju nikakve veze, motiv za pisanje ovog teksta. Iz ugla Bosne i Hercegovine i praznik i parada se promatraju u kontekstu stvaranja '(Sve)srpskog sveta', a sve na bazi fantomske Deklaracije iz 2024. godine.

Sama parada, čije se trajanje uz pripreme razvuklo na čitave dvije sedmice, održava se pet dana nakon proklamovanog praznika, u vrijeme dubokih društvenih podjela i velikih antivladinih protesta. Proteste su započeli studenti blokadom fakulteta i izlaskom na ulice uz zahtjev da žele bolju, slobodnu, demokratsku državu, slobodne medije i slobodne izbore. Međutim, studentski protesti su zalutali u ideološke imaginacije i njihova snaga po prirodi stvari kontinuirano slabi. Stoga se može smatrati da je svrha parade ipak dominantno politička, unutrašnja, s ciljem podizanja rejtinga samog predsjednika, pa i zastrašivanja neposlušnih građana.

Paradoksalno je da upravo potezi koje poduzima Vučićev režim doprinose da u Srbiji nema ni jedinstva ni slobode, što su dvije ključne riječi iz naziva novonametnutog praznika. Društvo je oštro polarizirano, nejedinstveno, a i sam Vučić svakodnevno dijeli građane na 'nas' i 'njih'. Isto tako, tradicionalna podjela na originalne i prekodrinske Srbe zadnjih godina se produbljuje, čak uz porast antagonizama, za šta je ponovo zaslužan Vučićev režim. Sjetimo se da je značajan broj učesnika režimskog skupa u Sremskoj Mitrovici bio doveden iz Bosne. Isto tako, sve je manje i slobode, dok god policija ili maskirani batinaši tuku i privode studente i građane, dokle god upadaju na fakultete čime ruše autonomiju Univerziteta.

Konačno, jedan dio srbijanske javnosti problematizira i treći element iz naziva Vučićevog praznika - zastavu. Naime, smatraju da je zastava kompromitovana u ratovima devedesetih, ali i od samog predsjednika činom ogrtanja na Skupštini UN-a u vrijeme usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Tog dana, u skupštinskoj sali UN-a, u ušima delegacija država članica nebrojeno puta je zvonila riječ 'genocid', a za vrijeme glasanja pred očima im se nalazila srbijanska zastava ogrnuta oko predsjednika. Dio građana Srbije smatra da se ova zastava treba zamijeniti orginalnom zastavom iz vremena Sretenjskog ustava.

Cjelokupan odnos srbijanskog režima prema Bosni i Hercegovini najbolje ilustruje nedavno ponašanje ministra odbrane Bratislava Gašića koji kao gost nije htio ustati prilikom intoniranja državne himne u Banjoj Luci. Ovakvo ponašanje je kombinacija kućnog i režimskog, stranačkog odgoja.

Budući da se Vučićev režim već duže vrijeme dosta uspješno nosi sa studentskim protestima, zacijelo će i ovaj događaj pronaći važno mjesto u njegovoj proljetos najavljenoj knjizi pod naslovom 'Kako sam pobijedio obojenu revoluciju'. Pobjednici pišu historiju.

Zanimljivo je da je više interesa, analiza i reakcija u vezi vojne parade bilo u Hrvatskoj nego u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je isti dan održana manja parada u sklopu obilježavanja bitke za Vukovar. Bosanci bi možda mogli pokazati interes ako iz štampe ipak izađe najavljena knjiga. Taj interes, dakako, ne bi bio u vezi knjige.