Energetska igra moći: Bosna i Hercegovina između resursa, monopola i geopolitičkih pritisaka

Piše: Kenan Hodžić

Puno je zanimljivih aspekata za obradu kada razmišljamo kritički o dijagnostici stanja u pogledu upravljanja sistemom i strateškog planiranja u izgradnji energetske infrastrukture. Kad bi tekst pred vama bio satiričnog karaktera, rekao bih da politička elita brine o svojoj državi, stanovništvu, potrebama, životnom standardu, socio-ekonomskom oporavku, sigurnosti, pronatalitetnim mjerama i sveukupnom jačanju demokratije i institucija.

Energetski sistem se oporavlja, ulaže se u nove kapacitete, obučava i upošljava se stručni kadar koji će raditi na dugoročnoj pozitivnoj perspektivi u korist svih nas.

Tekst u nastavku nije satiričnog karaktera, već izdvojeno mišljenje na mišljenja o tome gdje se nalazimo i kako dalje. Određene naglašene teze nisu sortirane po svojoj važnosti već po intuiciji i kriteriju aktuelnosti ili tzv. trendinga.

Ne nedostaje novih i starih problema kojima treba posvetiti dragocjenu pažnju. Nakon samita Šangajske organizacije za saradnju u Tianjinu i vojnog paradiranja u Pekingu, potpuno je jasno da stari integrirani sistem snabdijevanja i trgovine ustupa mjesto regionaliziranim ekosistemima, od kojih svaki razvija vlastita pravila, valute i sigurnosne arhitekture. U međuvremenu recimo,
krupnije zbližavanje Rusije i Kine (vidjeti pod: Snaga Sibira 2), pa paralelno i razdvajanje od Zapada, potvrđuje trajnu historijsku istina da prirodni resursi nikada nisu samo ekonomska dobra već odlučujući geopolitički instrumenti.

Energija, voda, rijetke sirovine, obradiva zemlja i napredne tehnologije danas određuju strateško nadmetanje globalnih sila. Pristup, kontrola i upotreba tih resursa postali su sve više osporavani, skloni sukobima i vođeni sofisticiranim
mehanizmima moći. Fragmentacija globalnog energetskog tržišta najbolje oslikava ovu dinamiku. Ovaj proces se odvija paralelno s povratkom logike nekadašnje blokovske konfrontacije. Rat u Ukrajini ponovo je aktivirao bipolarni okvir Zapad-Istok, tu i tamo konsolidirani euroatlantski zapad (NATO, EU, G7), a s druge neformalni sino-ruski blok, dodatno ojačan kroz formate poput BRICS-a ili SCO-a. Geopolitika resursa danas prevazilazi naftu i gas.

Sigurnost snabdijevanja vodom i hranom, rijetkim mineralima i poluprovodnicima strateške su poluge moći. Paralelno, digitalizacija se pretvorila u novo bojište. Digitalni suverenitet, kontrola mreža, dominacija u AI tehnologijama i dezinformacije sve se više koriste kao oružje, dok izgradnja otpornosti kritične infrastrukture postaje prva linija odbrane u 21. stoljeću.

U ovako oblikovanom pejzažu Bosna i Hercegovina zauzima jedinstveno strateško mjesto. Sa značajnim hidroenergetskim kapacitetima, potencijalom u obnovljivim izvorima i geografskim položajem na raskrsnici evropskih energetskih tranzitnih pravaca, zemlja ima šansu da postane regionalno energetsko čvorište. Međutim, taj potencijal zavisi od dva ključna faktora, ubrzanih
ulaganja u infrastrukturu i primjene naprednih tehnologija koje bi BiH integrirale u evropske i transregionalne energetske mreže. Ako se ti resursi iskoriste na pravi način, Bosna i Hercegovina može postati ključni energetski akter u regionu. Može, ali hoće li?

Primjera radi, evropska autoindustrija, stub evropske privrede, suočena je sa krizom nabavke kritičnih ruda. Ko kontrolira boksit, litij ili čelik, na određen način oblikuje i evropsku ekonomiju. Isto vrijedi i za električnu energiju.

Elektrane, rudnici, elektroenergetske mreže i gasovodi, instrumenti su političkog pritiska. Bosna i Hercegovina, kao fragmentirana i institucionalno slaba država, posebno je ranjiva na ovakve pritiske i zaista zabrinjava da se ne
mičemo sa mrtve tačke već treću deceniju. Nastali vakum u tranziciji “preko noći” koriste geopolitički posrednici sa stranim državom podržanim kapitalom u cilju ekspanzije na periferne regije. Uzmimo na primjer, Mađarsku, predvođenu Viktorom Orbanom i pristupom subimperijalne sile koji samo produbljuje zavisnost.

Nije svaki mađarski investitor dio Orbanovog uskog kruga odanih oligarha. Nedavni slučaj ogolio je “dodvoravanje” stranim investicijama. Kroki skica projekta “SE Trebinje 1” i napuštanje mađarskog biznismena Rolanda Lugosa, dok koncesiju preuzima firma bez prihoda i radnika, pokazuje da u BiH često ne dolazi političko-ekonomska elita, već investitori trećeg reda, što svakako dodatno povećava rizike.

Djeluje da čvorišta preko kojih ulazimo u određene aranžmane uopšte ne jačaju otpornost i indikatori su katastrofalnog stanja u kojem se nalazimo.
Ipak, ključni problem nije samo strani kapital. U BiH se profilirao sloj domaćih tajkuna koji su odrasli iz postratnih ilegalnih mreža. Vlasništvo nad energetskim kapacitetima, rudnicima, strateškom industrijom koje nema puno, svima na čast, upozorava da kojekakve figure kontinuirano grade paralelne lance kapitala u kojima se energija, rudarstvo i teška industrija pretvaraju u privatne monopole.

Oni nisu samo biznismeni, oni su poluge političkog sistema. Upravljaju regulatornim institucijama, utječu na pregovore o EU integracijama i koriste javna preduzeća kao vlastite bankomate. U takvom sistemu, energetski sektor nije stub razvoja, već instrument privatne rente.

Koncesije se dodjeljuju u tajnosti, ugovori sadrže arbitražne klauzule koje državu izlažu enormnim finansijskim rizicima, a javna preduzeća zadužuju se bez strateške vizije. Rezultat su arbitražne presude koje donose milionske gubitke. To nisu samo ekonomski troškovi, to su sigurnosni udari, jer konkretno ugrožavaju stabilnost snabdijevanja i finansijsku održivost energetskog sistema. Teza da je BiH talac ima smisla samo ako se počne djelovati u pravcu
njenog oslabađanja.

Na kraju, u javnom diskursu dominira retorika o “zelenoj tranziciji”. A na terenu privatni kapital ulaže u kratkoročne, špekulativne projekte. Prenamjene šuma i državnog zemljišta za nove projekte odvijaju se netransparentno i često nezakonito. Istovremeno, investicije koje se predstavljaju kao obnovljivi izvori energije često se koriste samo kao paravan za kratkoročne profite, dok pravi energetski sistem ostaje nespreman za tranziciju. Sve više različiti
eksperimenti ove slagalice pokazuju lice profita i kontrole, a ne održivosti i sigurnosti.

U međuvremenu najavljeno povećanje tarifa za gas više od 100% do 2026. godine mijenja kompletnu sliku. Dok cijene rastu, industrijska baza BiH, već desetkovana tranzicijom i privatizacijom, ulazi u novi ciklus slabljenja. Umjesto da se povećanje cijena iskoristi za strateško ulaganje u diverzifikaciju i obnovu industrije, rizikujemo da energetska nesigurnost postane glavni kočničar razvoja i integracije.

Ako želimo izbjeći scenarij trajne zavisnosti, potrebne su hitne mjere. Po kriteriju važnosti, donošenje Zakona o otpornosti kritične infrastrukturen sa jasnim planovima i sigurnosnim standardima, bio bi sjajan pomak naprijed i nada da političke elite nisu gluhonijeme i potpuno otuđene. Uz to, mehanizmi skrininga stranih ulaganja u energetici s procjenom utjecaja i veća transparentnost koncesija sa javnim objavama ugovora i registara stvarnih vlasnika, uz temeljnu nosivost BiH u svim strateškim energetskim projektima, bile bi premise oporavka i većeg povjerenja u procese od najvećeg značaja. Baza sa pregledima arbitraža i ugovora, te aktivan rad na preveniranju štetnih presuda odmiče nas od novog podebljanja krize u kojoj se nalazimo.

Bosna i Hercegovina je danas jedinstvena po svojoj krhkosti. Energetska sigurnost i svi njeni sastavni dijelovi, ne mogu se svesti na pitanje tržišta ili investicija po svaku cijenu. Bez pravila igre koja će zaštititi resurse, spriječiti dugove i osigurati diverzifikaciju, rizikujemo da izgubimo ne samo energiju nego i državu, jer u 21. stoljeću energetska sigurnost je sigurnost države.