Zašto bi probosanska politika morala podržati Dodika u nakani da nas Putin riješi EUFOR-a!?

Piše: Rasim Belko

Nije lako reći da je Milorad Dodik u pravu. Zapravo, to je rečenica koju bi mnogi u Sarajevu progutali kao suhu kost u grlu. Ali, kad je riječ o EUFOR-u i njegovom besmislenom statiranju na pozornici bosanske tragedije, možda je došlo vrijeme da se proguta i ta kost – pa makar da ne ostane ništa drugo nego gorak ukus istine.

Dodik je najavio da će kod Putina tražiti da se na Vijeću sigurnosti UN-a blokira produženje mandata EUFOR-u. I sada, po automatizmu, probosanski političari i mediji dižu crvene zastave. Jer, probosanska politika i javno mnijenje koje je prati po automatizmu reaguje na sve što Milorad Dodik kaže ili uradi, jer sami nisu sposobni povući ama baš niti jedan potez, pa da oni prisile Dodika na reakciju.

Pogledamo li onaj spektar javnog mijenja u bosanskohercegovačkom društvu koji se kreira u Sarajevu, jasno je da je sve podređeno analitici i komentarisanju, a da definisanja strateškog djelovanja nije bilo, nema, a sve teže dolazimo u situaciju i da ga bude. Utrkuju se mediji pod patronatom dva sarajevska politička bloka da otvore prostor alternativama Dodiku, potpuno svjesni da te alternative svoje birače mogu potrpati u dvije osrednje željezničke kompozicije.

Dodika ne mogu riješiti, ali sagorijevaju u želji i potrebi da mu se kroz medijski i prostor na društvenim mrežama suprotstavljaju, jer su svoju publiku odavno navikli da su navijači u utakmici o vlastitoj sudbini.

A evo zašto je Dodikov eventualni zahtjev za ukidanje EUFOR-a zapravo više probosanski, nego separatistički.

EUFOR nije čuvar Bosne i Hercegovine. EUFOR je čuvar mira, ali ne onog mira koji znači život, već mira koji znači status quo. A status quo u Bosni i Hercegovini je jednostavan, Rs radi šta hoće, HDZ radi šta hoće, a Bošnjaci se bore protiv svojih zidova i ograda.

Pogledajmo činjenice. Tokom cijele godine Dodik je dizao tenzije, uzrokovao krize, prijetio otcjepljenjem, udarao na Ustavni sud, negirao genocid... a EUFOR? Ništa. Tišina. Čak i kada ih Dodik otvoreno pozove da stanu na međuentitetsku liniju, da podcrtaju podjelu, oni šute. Šutnja, znamo, u politici je najčešće znak pristanka.

A onda, kad Bošnjaci u Stocu krenu ograđivati lokaciju budućeg mezarja, gle čuda – evo ih, EUFOR-ove patrole, brže od policije, brže od komunalaca, tu da „spriječe incident“. Dakle, na jednom mjestu gdje se brani pravo na dostojanstvo, oni su munjevito prisutni, a tamo gdje se udara na državu – njih nema ni u tragovima.

Možemo li onda biti sigurni da, u slučaju neke ozbiljnije eskalacije, EUFOR neće stati baš tamo gdje Dodik želi, između entiteta, pa neka onda međunarodna zajednica kaže evo rješenja, Bosna je nemoguća, hajmo ih mirno razdvojiti. Njih ne zanima država, njih zanima „stabilnost“. A stabilnost se, gospodo, može postići i razvodom.

Zato bi probosanska politika, koliko god joj bilo teško, morala priznati da Dodik ovoga puta govori nešto što može biti korisno za samu Bosnu i Hercegovinu. Ne zato što on to želi, naravno da ne želi, nego zato što je istina. A istina glas - EUFOR je postao problem, a ne rješenje.

Paradoksalno, Dodik hoće da EUFOR ode jer vjeruje da će mu to otvoriti vrata ka otcjepljenju. Probosanska politika bi trebala podržati to, jer će im to zatvoriti vrata mogućnosti da mirno provedu otcjepljenje. Bez EUFOR-a i njihovog lažnog „čuvarstva“, odgovornost za mir i sigurnost vraća se tamo gdje i pripada, institucijama Bosne i Hercegovine i njenim istinskim saveznicima, a ne birokratama iz Brisela koji sjede na plati i čekaju naredbu da ne rade ništa.

Zato je vrijeme da probosanska politika, umjesto refleksnog protivljenja svemu što Dodik kaže, počne razmišljati strateški. Jer možda baš u njegovom zahtjevu leži šansa da se raskrinka laž EUFOR-ove „misije mira“.

Na kraju krajeva, nije li pravo vrijeme da i Bošnjaci, barem jednom, podrže Dodika – ali ne njega kao čovjeka, nego njegov gaf kojim bi sam skinuo masku međunarodnoj zajednici?

Bosna i Hercegovina danas ne treba EUFOR koji spava u bazi i patrolira mezarjima. Ona treba snagu koja će se suprotstaviti separatizmu. A dok ta snaga ne dođe, a doći će kada se počne oslanjati na sebe, bolje je i da EUFOR ode, nego da ostane i pravi se da nas čuva.

Tim više što imamo gorko iskustvo genocida u enklavama u kojima su mir i sigurnost održavali internacionalni čuvari!