Stolac je od Sarajeva beskonačno daleko, osim kada zatrebaju mandati!

Piše: Rasim Belko

Stolac je od Sarajeva daleko onoliko koliko traje šutnja političkih lidera u glavnom gradu. A ta šutnja traje decenijama. Dok u Stocu i drugim gradovima juga traje sistematsko i neselektivno progonstvo Bošnjaka – kroz uskraćivanje prava, blokiranje obrazovanja, osporavanje kulturnog i vjerskog identiteta – Sarajevo statira. Lideri u glavnom gradu glume ozbiljnu politiku pred kamerama, dok na terenu Bošnjaci postaju građani bez ikakve institucionalne zaštite.

Čiji su to glasači Bošnjaci iz Stoca, Čapljine, Neuma? Ako njihov glas vrijedi samo na izborima, a nakon toga se pretvara u tišinu, onda je jasno da političko Sarajevo nije njihova adresa. Sarajevo je njihovo samo deklarativno, dok su u praksi prepušteni sami sebi i na milost onih koji već predugo kroje stvarnost juga po mjeri jedne politike i jednog čovjeka – Dragana Čovića.

Primjer mezaristana u Stocu savršeno oslikava tu nepravdu. Nakon što je prozvan, ministar Nerin Dizdar nudi sredstva iz budžeta FBiH, ali pravni problem nije riješen. Novac je ponuđen kao fasada, kao paravan za suštinsko nerješavanje pitanja koje dira u samu srž ljudskog dostojanstva – pravo da mrtvi budu ukopani gdje pripadaju. Da li je to politika? Ne, to je jeftino statiranje, jeftin refleks na javni pritisak.

No, za razliku od Dizdara koji je na kraju reagovao, većina drugih ili šuti na krizu ili je koristi za skupljanje dnevnopolitičkih poena. A tu je podjednaka krivica oba politička bloka s adresom u Sarajevu. Trojke (SDP, NiP, NS) jer je obećala promjene i jer je vlast u Federaciji, a SDA i ostatka opozicije jer se kroz institucije HNK i Gradsko vijeće Stoca moralo i moglo učiniti puno više, ne samo po pitanju mezaristana, nego sveukupne situacije.

Zamislimo šta bi se dogodilo kada bi vlasti iz Rs pokušale premjestiti mezarje na padinama Sarajeva. Ili kada bi neko iz Istočnog Sarajeva “udario” na neko naslijeđe NOB-a iz Drugog svjetskog rata. Odjeknulo bi u UN-u, NATO-u, svakoj međunarodnoj adresi. Decibeli buke bi probili plafon.

Jer, pravo govoreći, ta politika u Sarajevu je odavno salonska, prilagođena ušminkanom imageu, koji se mora uprašiti ako se odvoji od dionice Baščaršija - Marijin Dvor. To salonsko mešetarenje nad sudbinom naroda za koji se “bore” je Bošnjake i dovelo u poziciju da kao većinski budu politički omalovaženi u cijeloj BiH, a da im se krše sva prava tamo gdje jedan od druga dva naroda dominira. O onima koji se izjašnjavaju kao građani, u toj priči i nema mjesta.

Primjera je mnogo, Stolac je aktuelan. Ali, nema urgentnih sjednica, nema jasne reakcije, nema institucionalne zaštite. Samo političko statiranje i prešutna poruka da su Bošnjaci na jugu problem koji je bolje ignorisati.

Ali šutnja nije neutralna. Šutnja je saučesništvo. Ona znači da se Sarajevo svjesno odreklo dijela svojih građana da bi održalo privid stabilnosti i da ne bi pokvarilo odnose s HDZ-om. Ona znači da su Bošnjaci u Hercegovini prepušteni nepravdi koja se normalizuje iz dana u dan.

Koliko je Stolac daleko od Sarajeva? Onoliko koliko traje ta kukavička gluma državotvornosti. A to danas u prevodu znači – beskonačno daleko!