Dodik i Čović kao ‘Braća separatisti’ zarobili su državu Bosnu, a sarajevska tribina sanja, navija i želi da nestanu!

Piše: Rasim Belko

Bosna i Hercegovina već godinama ima dva stvarna gospodara unutrašnje političke svakodnevnice. Milorad Dodik i Dragan Čović – kao likovi iz nekog političkog stripa, recimo “Braća separatisti” – drže državu kao taoca. Jedan blokira, drugi naplaćuje. Jedan udara šakom po stolu, drugi kroz tišinu i osmijeh izvlači milione iz budžeta Federacije. Zajedno, savršeno uigrani, proizvode političku krizu koja im je i poslovni model i životni projekat.

I dok oni kroje sudbinu, bošnjačka politika i javnost ponašaju se kao navijačka grupa na tribini. Umjesto da artikulišu strategiju, oni frenetično navijaju za ishod koji bi željeli, nadaju se preokretu, pjevaju refrene o državi i nipošto ne vide ono što se pred njihovim očima odvija. Nesvesni, jer su svjesno dovedeni u zabludu, posmatraju rasplet vlastite sudbine, bez da u tome ozbiljno učestvuju.

Niko ozbiljan više i ne spominje da je Čović apsolutno suodgovoran za ovakvo stanje. U narativu sarajevske javnosti, on je odavno gurnut u drugi plan, kao da je tek kolateralni partner. A istina je suprotna. Čović je bio i ostao saučesnik Dodiku, partner u zločinu protiv Bosne i Hercegovine. Bez njega, Dodik ne bi mogao držati državu blokiranom. Naravno, odgovornost političkog projekta Trojka nije zanemariva, ali ta politička magistrala između Banja Luke i Mostara je sarajevsku Trojku iskoristila tek kao vezivno tkivo, jer bi im svaka druga priča iz glavnog grada bila veća prepreka.

Sarajevska javnost se posljednjih godina hvata za slamke, pa PDP, SDS, Trivić i Vukanovića predstavlja kao “alternative“. Mediji u glavnom gradu otvaraju im prostor, daju naslovnice, kao da je riječ o mesijama koji će jednog dana iz Banje Luke donijeti mir i spas Bosni i Hercegovini.

Međutim, ta iluzija je opasna. Jer takozvana opozicija u Rs-u nije nikakva alternativa Dodiku, već njegova ideološka desna ruka. Njihova retorika o Bosni i Hercegovini je brutalnija od Dodikove, samo ogoljena i bez šminke. Dok Dodik povremeno taktizira i prikriva poruke radi međunarodnog imidža, oni otvoreno pozdravljaju Ravnogorski pokret, učestvuju u okupljanjima koja su direktni nastavak politike iz devedesetih i ne kriju da BiH vide kao prolaznu stanicu na putu ka konačnom odvajanju. I pošto je aktuelna priča o presudi Dodiku i prihvatanju/provođenju iste, uspavanu sarajevsku i internacionalnu javnsot i diplomatiju u našoj zemlji red je priupitati šta ćemo s haškim presudama koje i Dodik i alternativa osporavaju?

Nebojša Vukanović glumi buntovnika dok vodi stranku Za pravdu i red, ali ne priznaje međunarodno pravo i presude ratnim zločincima - tvorcima Rs. Zapravo svaku priliku koristi da ponovi istu matricu. Jelena Trivić (Narodni front) se u sarajevskim medijima predstavlja kao „mlada, moderna političarka“, a u praksi zastupa liniju tvrđeg nacionalizma nego mnogi Dodikovi kadrovi i uz to se ponosi precima koljačima, mislim četnicima. PDP i SDS su stranke koje nisu raskrstile s nasljeđem ratnih devedesetih – one ga baštine, samo drugačijom retorikom. A uz to su i prije ozbiljnijeg učešća u vlasti kontaminirani ozbiljnim korupcijskim i političkim skandalima.

Dakle, “alternativa“ iz Rs nije alternativa za napredniju državu Bosnu i Hercegovinu, nego alternativni put ka njenom rastakanju. A Sarajevo to ne vidi, ili ne želi vidjeti.

Ali glavni problem nije ni Dodik, ni Čović, ni opozicija iz Rs. Glavni problem je probosanska politika, koja je pristala da joj uloga bude navijačka, a ne državotvorna. Lideri koji sebe vole zvati „braniteljima države“ u praksi se zadovoljavaju povremenim nastupima pred kamerama, parolama i frazama. Oni glume političke prvake, a zapravo funkcionišu kao navijači na tribini, zvižde protivniku, aplaudiraju „svojima“, i čekaju da neko drugi zabije gol.

Umjesto da se suoče s brutalnom stvarnošću, oni troše energiju na međusobne svađe, sitne izborne kalkulacije i raspodjele fotelja. Njihov horizont političke imaginacije ne ide dalje od tendera i predizborne kampanje. Strateškog plana – nema. Državničke vizije – nema. Hladne, realne analize – nema. Ima samo euforije, parola i infantilnog uvjerenja da će entuzijazam i moralna nadmoć spasiti državu.

Takav pristup je recept za poraz. Jer protiv Braće separatista i njihovih satelita iz Rs-a ne vrijedi navijanje. Njima se može suprotstaviti jedino ozbiljna politika, sa jasnim planom, snažnom diplomatskom ofanzivom i unutrašnjom konsolidacijom probosanskog bloka. A to je upravo ono čega danas nema.

Bosna i Hercegovina danas stoji između dvije stvarnosti: jedne koju kroje Dodik i Čović, i druge u kojoj probosanska politika umišlja, dok buka zamjenjuje akciju. Ali publika nikada ne osvaja trofeje. Publika može navijati do iznemoglosti, ali pobjedu odnose oni koji igraju na terenu.

A na terenu danas vladaju Braća separatisti – Dodik i Čović. Oni su režiseri političke krize, arhitekti blokada i profiteri raspada. Dok oni rade svoj posao, Sarajevo pjeva navijačke pjesme.

Bosna i Hercegovina neće opstati zahvaljujući navijačkom zanosu, nego zahvaljujući ozbiljnoj, hladnoj i beskompromisnoj politici. A dok takve politike nema, Dodik i Čović će nastaviti držati državu Bosnu i Hercegovinu na nišanu i čekati priliku da ispale ključni kuršum za njen konačni raspad.

Osim činjenice da su pasivni navijači, sarajevskoj tribini ne ide u prilog ni činjenica da je inostrani arbitar u duelu "Braća separatisti" vs. Bosna i Hercegovina naklonjen rušilačkom dvojcu.