Bihać nije spašen, Bihać se spasio: I Owen je zapisao, nafta iz Splita išla za napade na Peti korpus!

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Kada Andrej Plenković, premijer Hrvatske, izjavi da je operacija „Oluja“ spriječila novu tragediju u Bosni i Hercegovini, onda se mora postaviti kontra-pitanje je li Bihać spašen „Olujom“ – ili je Bihać zapravo godinama bio štit, koji je iscrpljivao srpske snage i time olakšao put „Oluji“?

Upravo na tu, suštinski važnu činjenicu podsjeća novinar Sead Omeragić, jedan od rijetkih koji se usuđuje javno demistificirati narative koji se godinama recikliraju kao „zvanične istine“. Njegova je teza jasna 'Bihaćka krajina je bila ta koja je krvarila, pružala otpor i držala pod pritiskom goleme srpske snage, dok je Hrvatska, u to isto vrijeme, u najmanju ruku taktizirala, a često i trgovala'.

„Čitav rat Srbi su se iscrpljivali napadajući Bihaćku krajinu. Ponekad su bilježili stravične gubitke, doživljavali ozbiljne poraze od Petog korpusa Armije RBiH“, kaže Omeragić za Patriju, podsjećajući da je Peti korpus čak i ulazio 40 kilometara u dubinu teritorije SAO Krajine, ovladavao velikim prostorom, zarobljavao ogromne količine oružja – i sve to dok se međunarodna zajednica bavila mapama i „neutralnim“ izvještajima.

A onda dolazi i ključna tačka razotkrivanja dok se vodio narativ o ugroženosti Bihaća i o tome kako je „Oluja“ bila presudna da ga spasi, kroz Hrvatsku su stizale cisterne goriva za bosanske Srbe. Ne tvrdnje nego fakti, zabilježeni čak i u zapisima mirovnog pregovarača Davida Owena.

„Početkom 1995. godine do vojske bosanskih Srba stigla je nafta iz Splita i Zadra, kroz krajiški koridor, uz saučesništvo Hrvata“, ističe Omeragić.
I sve to samo četiri mjeseca uoči „Oluje“.

Dakle, kome je tačno bila namijenjena „Oluja“? I koga je to Hrvatska zapravo spašavala?

„Učesnik pregovora u Dejtonu, dr. Ivo Komšić, svojevremeno je otvoreno rekao da su gradovi Grahovo, Glamoč i Drvar – koji su prikazivani kao vojni trofeji HVO-a u ljeto 1995. – ustvari predati u dogovoru. Predati kao politički ustupak, možda kao kompenzacija za ranije izgubljene teritorije poput bosanske Posavine, koju je, prema brojnim izvorima, Tuđman bez velike dileme „poklonio“ Miloševiću“, ističe Omeragić.

A upravo su ovi gradovi, tek formalno oslobođeni prije „Oluje“, stvorili tampon-zonu prema Bihaću, i pripremili pozornicu za vojnu intervenciju koja se danas glorificira kao „spas“.

Možda bi Bihać i bio spašen, ali ne da nije bilo Petog korpusa, već da nije bilo njihove iscrpljenosti na drugim frontovima. Jer, dok se Bihać branio, Zagreb i Beograd su trgovali, a međunarodna zajednica je pravila balans između „dvije strane“ koje nikada nisu bile istinski ravnopravne.

Možda je vrijeme da se historija piše činjenicama, a ne političkim potrebama. A činjenice jasno govore Bihać nije spašen, Bihać se spasio.