Evropa pakuje plan, Tuđmanova salveta kao uzorak granica srpskog i hrvatskog svijeta: Sarajevo mora biti spremno za borbu!

Piše: Rasim Belko

U pozadini diplomatskih šaptanja i zatvorenih sastanaka evropskih zvaničnika, iza kulisa "brige" i "zabrinutosti" međunarodne zajednice, kuha se otrovna čorba koju bi da serviraju Bosni i Hercegovini. Njihova „briga“ sve više liči na eutanaziju države – tiho, bez pompe, ali sa smrtonosnim posljedicama.

Najnovija saznanja do kojih je došla Patria ukazuju da se u Briselu, Berlinu i još nekim metropolama moći sve glasnije postavlja pitanje: je li Bosna i Hercegovina uopće samoodrživa kao država? Pitanje postavljeno ne iz radoznalosti, već kao uvod u traženje “realističnih rješenja”. A “realizam” u diplomatskom jeziku Zapada najčešće je šifra za kapitulaciju pravde pred silom.

Strategija obnovljene zapadne saradnje sa Miloradom Dodikom, otvoreno, bez zadrške, već se odvija. Signali iz Evropske unije da se ne ide više protiv „de fakto realnosti“ u Bosni, ukazuju na dogovor koji se ne smije javno priznati, ali koji u praksi poprima konture — priznanja otcjepljenja. Čeka se samo trenutak kada će taj dogovor biti oblikovan kao "kompromis".

Promjena dijela narativa na Zapadu morala bi upaliti alarme u Sarajevu, ako uopće imaju kome zvoniti. Jer, Dodikov narativ o Bošnjacima kao vjerskoj grupi (SANU-ovsko ponavljanje termina ‘muslimani’) sve je više prisutan i u jeziku evropskih diplomata i politika, naročito onda kada su sastanci daleko od očiju javnosti. Dakle, vrh Evrope je prihvatio narativ, a to nije nevažna činjenica u novom pokušaju rješavanja bosanskog, koje u ovom slučaju postaje muslimansko pitanje na Balkanu.

U njihovim, zapadnjačkim, analizama „muslimanska većina“ više nije demokratski termin, već sigurnosna prijetnja. Prijetnja "evropskim vrijednostima", što u prevodu znači prijetnja vrijednostima kršćanske Evrope. Jer, samo tako se mogu definisati evropski strahovi od demokratije u Bosni i Hercegovini.

U toj priči, Christian Schmidt, visoki predstavnik međunarodne zajednice, igra ulogu tihe bombe s odgođenim paljenjem. Neće Schmidt ništa „nametati“ uskoro, kaže nedavno u intervjuu, ali „ne isključuje“ da će to uraditi kad dođe vrijeme. Šta to znači? Znači da čeka signal. Ne iz Sarajeva, ne iz Ustava BiH, nego iz Brisela, Londona, Pariza, možda Washingtona. Čeka se da se glavni igrači dogovore – o nama, bez nas. O sudbini države, naroda, identiteta – kao da se radi o šahovskoj partiji, a ne o životima i budućnosti miliona ljudi.

Jasno je: nikada nismo bili bliže institucionaliziranoj podjeli Bosne i Hercegovine. Ne po modelu mira, već po šablonu ucjene. EU neće proširenje bez "stabilnosti", Dodik neće stabilnost bez entitetske nezavisnosti, međunarodna zajednica neće sukobe – i evo, dogovor je tu. Očekujte deklaraciju koja će se zvati „novo evropsko uređenje BiH“, u kojoj se krije stara mapa podjele, samo sada sa zlatnim zvjezdicama okolo.

Ali ne zavaravajmo se – bude li plan međunarodne zajednice podjela države granicom rijeka Bosne i Neretve, koja bi razdvojila srpski i hrvatski svijet, to se neće moći provesti institucionalno bez nekog petokolonaškog elementa u političkom tijelu Bošnjaka. To je gorka istina. U ovoj fazi, bez izdajnika s bošnjačkim imenom i funkcijom, nema podjele. Bez onih spremnih da interese države prodaju za „euroatlantsku budućnost“ i pozamašnu svotu, bez karijerista gladnih pažnje ambasada i funkcija u strukturama koje će nestati zajedno s državom – ovaj projekat podjele ne može biti dovršen. I zato ne čudi što se već dugo njeguje jedna posebna kasta političkih "saradnika”.

Kroz tu istu prizmu treba posmatrati i sklepane zaključke Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Kovačević protiv Bosne i Hercegovine. Umjesto da presudom osnaži demokratske temelje, sud je poslao poruku straha – ne od diskriminacije, već od mogućnosti da Bosna i Hercegovina postane istinska građanska država. Jasno je: EU se ne boji nedostatka demokratije u BiH, već njenog punog ostvarenja. Jer, demokratija u zemlji sa skoro dva miliona muslimana, po logici koju elite više i ne kriju, znači političku nadmoć „neevropskog“ elementa, bez obzira na to što su ti ljudi stoljećima evropski autohtoni narod. Dakle, strah EU ne proizilazi iz načela, već iz predrasuda. Ne iz prava, već iz paranoje. I to je dokaz da je narativ Milorada Dodika duboko infiltriran u evropski politički imaginarij – gdje se Bošnjaci sve manje posmatraju kao konstitutivan narod, a sve više kao muslimanska masa koju treba držati pod kontrolom i u neko dogledno vrijeme neutralisati.

Sarajevo, zarobljeno u strahu od pokušaja i opterećeno pitanjem šta će na neki naš potez reći svijet niti vidi niti čuje alarme koji se pale nad njegovom sudbinom.

A vrijeme je da se kaže jasno: Bosna i Hercegovina nije niti će ikada biti predmet ničije nagodbe.

Vrijeme je da i međunarodni faktori čuju — OHR nije puka tehnička kancelarija, nego oružje koje već jeste, a može i u gorem obliku biti okrenuto i protiv nas. Ukoliko se koristi za nametanje rješenja koja idu u pravcu podjele, razgradnje ili diskriminacije naroda pod plaštom “europskih normi i reformi”, mora biti jasno: nećemo šutjeti, niti ćemo pristati. Nećemo samo “politički djelovati”. Branit ćemo ovu zemlju svim sredstvima, pa i protiv onih koji danas glume zaštitnike, a rade na njenoj demontaži.

Ovo nije poziv na sukob – ovo je poziv na buđenje. Jer, ako u mutnoj vodi nastavimo gledati kao u ogledalo – nećemo prepoznati ono što ostane od nas.

A Dejton je de facto mrtav, jer je ono što se dešava iza kulisa označilo nastavak rata - rata protiv Bosne i Hercegovine kao države i Bošnjaka kao naroda.

Ne znam koliko je u političkom tijelu probosanske ili bošnjačke provinijencije dovoljno svjesnih i hrabrih, ali njihova poruka ovih dana mora biti i glasna i žestoka. Bez uvijanja kao one tihe i umotane reakcije na skandalozne zaključke ESLJP u predmetu Kovačević, nego najdirektnija moguća. Toliko direktna da internacionalna zajednica, ma ko je predvodio u krojenju nestanka Bosne i Hercegovine, shvate da to ni ovaj put, ni sada, kao ni prije ili ubuduće neće ići bez borbe. Političke ili oružane, ovisi od njihove smjelosti da realizuju ono što danas crtaju!