Kum, zgrada i 100 miliona: Slom sistema u tri čina

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Ako ključne državne institucije parlament, pravosuđe i nadležni organi nisu uspjele zaustaviti nezakonitu i višestruko osporavanu kupovinu zgrade Uprave za indirektno oporezivanje BiH, jasno je da oni koji su je proveli neće ni biti sankcionirani.

U igrokazima Trojke (NIP, SDP, Naša stranka) u kojima su zabavljali javnost pričama o izbacivanju SNSD-a iz vlasti, planove je ova vladajuća stranka iz Rs polako i sigurno ostvarivala. Upravo zahvaljujući glasanju predsjednika NIP-a Elmedina Konakovića na sjednici Vijeća ministara omogućeno je da ovaj koruptivni posao bude realiziran, te da se za zgradu izdvoji dodatnih 30 miliona KM!

I ovaj slučaj ne samo da razotkriva nemoć sistema, već potvrđuje da je politički dogovor i interes nadjačao zakon i javni interes.

Uprava za indirektno oporezivanje BiH, na čijem je čelu Zoran Tegeltija, kupila je dvije zgrade kompanije „Grand Trade“, u vlasništvu Mileta Radišića, kuma Milorada Dodika, za gotovo 100 miliona KM. Iako je početni budžet bio procijenjen na manje od 40 miliona, kroz godine i uz višestruko poništavane tendere, cifra je narasla na gotovo tri puta veću.

A, da sve bude jasno sve je trajalo godinama jer se ranijih godina nije dozvoljavao ovaj posao, upravo zbog sumnji da je posao unaprijed dogovoren, što znači da je criminal jasan kao dan. No, nedovoljno za nove vladajuće koji su hrlili ka EU, a na tom putu blokada ispunjavali želje Dodika, ne bi li on rukama svojih zastupnika se smilovao I izglasao koji zahtjev Brisela. O BiH niko nije vodio računa.

Zgrade su građene prema specifikacijama same UIO, a na kraju se „Grand Trade“ javio kao jedini ponuđač. Sam postupak javne nabavke, sveukupni kontekst i veza između aktera dovoljno govore sami za sebe, dok institucije, uključujući i samu Upravu šute ili tvrde ‘sve je po zakonu’.

Parlamentarna skupština BiH jeste usvojila zaključak kojim se traži odustajanje od ove kupovine, ali bez pravno obavezujuće snage. Time je još jednom potvrđeno da institucije, bez jasnih mehanizama prisile i sankcija, ostaju nemoćne pred političkim i interesnim dogovorima.

Antikorupcijske organizacije, ekonomski analitičari i novinari već sedmicama upozoravaju da je ovo primjer otvorene zloupotrebe javnih sredstava, pogodovanja i ignorisanja procedura. Ipak, pravosuđe, na čijem je djelovanju u ovakvim slučajevima ključna odgovornost ostaje pasivno.

Ovo nije samo sporni pravni ili budžetski slučaj ovo je poruka. Poruka da se višemilionske javne nabavke mogu dogovarati unaprijed, realizirati mimo volje parlamenta, a da niko ne snosi odgovornost. Poruka da su institucije tu da prate, ne da odlučuju. I poruka da je u Bosni i Hercegovini moguće gotovo sve, ako ste dovoljno blizu moći.

Ako ni ova kupovina, sa svim jasnim pokazateljima nepravilnosti, ne dovede do reakcije pravosuđa i sankcija za odgovorne, pitanje je šta onda uopće može?