Karikature i zarobljeni intelektualci: Oslobađanje okova 'šta će reći svijet' preduslov za opstanak Bosne!

Piše: Rasim Belko

Već dvadeset i pet godina, uporno i sve tiše, postavljamo jedno te isto pitanje: zašto je politika koja se naziva probosanskom, bošnjačkom ili patriotskom – mlaka, kilava, beživotna, kukavička? Zašto stalno izbjegava rizik, izbjegava jasno definisane stavove, izbjegava odgovornost? I da – najveći dio odgovornosti jeste na onima koji tu politiku vode. Liderima stranaka, njihovim poslušnicima i klimoglavcima koje guraju u institucije sistema – ne po sposobnosti, već po podobnosti.

Ali, ako se tu zaustavimo, nećemo razumjeti cijelu sliku. Jer, lideri nisu pali s Marsa. Oni su proizvod sistema. A taj sistem decenijama izbacuje prosječnost, pasivnost i poslušnost – kako iz partijskih redova, tako i iz univerzitetskih aula. Naše visoko obrazovanje, sa rijetkim izuzecima, već 25 godina sistematski taloži akademski mulj: ljude bez hrabrosti, bez vizije, bez volje da se upuste u bilo kakvu ozbiljnu analizu društva i političke misli. Umjesto da budu pokretači, kreatori ideja, stratezi razvoja – naši profesori i akademici su puki komentatori tuđih narativa. I to ako se uopće odluče išta reći.

Zato nas danas vode ljudi koji nisu ni lideri ni političari – već administratori vlastitih pozicija. Nisu nikli iz naroda da bi makar harizmom nadoknadili manjak znanja, niti su intelektualno oblikovani da bi razumjeli složenost trenutka. Njihov refleks je podanički, njihova logika je birokratska, a njihova ambicija je isključivo lična. Oni ne preuzimaju rizik jer nisu za to odgajani – ni u stranci, ni u obrazovnom sistemu, ni u društvu koje cijeni šutnju više nego misao.

A gdje su patriotski intelektualci? Zar ih nema? Ima ih – ali su ili kupljeni ambicijom, ili ucijenjeni komforom. Zarobljeni su u sopstvenim kalkulacijama, u strahu da ne izgube stipendiju, poziciju, grant, mir. Skrivaju se u sjeni polupismenih lidera, ćute kad bi trebalo da govore, pišu kad bi trebalo da viču. Njihove najglasnije analize tiču se rata u Gazi, izbora u SAD-u, ili kineske demografije – dok Bosna gori, a politička misao koja bi je mogla spasiti ne postoji ni u tragovima.

Pokušaj da se uopće povede razgovor o novoj patriotskoj političkoj paradigmi – biva gušen u korijenu. Svaka ideja, svaki koncept, svaka smjela misao odmah biva prožeta pitanjem: “A šta će reći Zapad? Kako će to shvatiti Istok? Hoće li se Srbi uvrijediti? Gdje su tu Hrvati?” Ukratko – šta će reći drugi, a ne šta ćemo reći mi. I to je suština našeg poraza.

U istom tom periodu – SANU je donijela barem dvije ključne strateške odluke koje i danas oblikuju srpsku politiku na Balkanu. U Beogradu se organizuju sabori, okupljaju savjetnici, mapiraju ciljevi. U Zagrebu je slično, nešto tiše, ali jednako odlučno. A u Sarajevu? U Sarajevu intelektualci čuvaju leđa OHR-u više nego što čuvaju viziju Bosne i Hercegovine. Umjesto da budu korektivni faktor, oni su postali dio dekoracije međunarodne protektoratske komedije.

Ako već znamo da nemamo karizmatične, politički pismene i suverene lidere – zašto naši intelektualci ne pokušaju biti ta promjena? Neće nas spasiti ni OHR, ni Schmidt, ni ambasadori, ni Schmidtovi portparoli u domaćim redovima. Oslobađanje okova mentaliteta “šta će svijet reći” jeste prvi i neophodni uslov opstanka prodržavne politike i građana koje predstavlja. Bez toga, BiH postaje sve više plijen, a sve manje ideja.

Vrijeme nije saveznik. Zaostatak je već ogroman. A prodržavni, patriotski elemenat se gubi u međuprostoru – između straha da ne uzdrma status quo i nemoći da se definiše šta uopće hoće.

Zato je danas najhitnije pitanje: ko će napokon uzeti odgovornost da definira novu, hrabru, samosvjesnu patriotsku misao? Ko će raskrstiti s malograđanskim intelektualizmom koji čeka da se istorija riješi sama od sebe? I ko će se, konačno, usuditi reći ono što svi znaju, a niko ne govori: ovo ovako više ne može.