Od medijskog trolla do političkog potrčka: Enver Kazaz, jezik i dosljednost prostitutke!

Piše: Rasim Belko

Kada sam se prije četiri godine, aprila 2021., u jednom SDA-ovskom medijskom trollu zatekao u grupi novinara koje se zbog njihovog pisanja javno prozivalo za navodno „ugrožavanje sigurnosti bračnog para Sebija i Bakir Izetbegović“, nisam mogao ni naslutiti da ću se juna 2025. naći u sasvim drugoj, ali podjednako apsurdnoj ulozi — „nebitnog propagandiste iz kabineta Bakira Izetbegovića i Željka Komšića“.

Tako me, naime, danas u javnom prostoru etiketira sveprisutni i, nažalost, sve prisutniji Enver Kazaz, u reakciji na moj komentar o njegovom tumačenju presude Kovačević protiv BiH, kojim je, kako smatram, prešao granicu pravne i ljudske pristojnosti. Taj tekst možete čitati OVDJE

Ova epizoda nije izuzetak. Kazaz pripada kategoriji javnih ličnosti koje vlastiti politički putopis demantuje brže nego što ga one uspijevaju redefinisati. Nesretan što njegovo višedecenijsko ideološko lutanje i političko prostituisanje ne prolazi nezapaženo, a još manje bez reakcija, Kazaz se već godinama služi istom strategijom — diskreditacijom neistomišljenika, ulascima u prostor ličnog i korištenjem uvreda kao alata političkog obračuna.

Nije to nova pojava, ali jeste simptom. Još je 2019. godine Ozren Kebo zapisao da „Kazaz nije kritičar, ni analitičar. On je izuzetno loš politički agitator s pretenzijom da bude arbitar onoga što je ispravno, a što nije — po nalogu političkih mentora“. Tada je napadao Kebu dok je služio svrsi Fahrudina Radončića, kao što je ranije, dok je bio čest gost u kabinetu rahmetli Sulejmana Tihića i centrali SDA, napadao Senada Avdića.

Danas, isti taj Kazaz, ushićen uspjesima hrvatske diplomatije, Dragana Čovića i njegovih proksija unutar Trojke, odlučuje da difamira apelanta Slavena Kovačevića, koristeći apsurdne konstrukcije koje privatne porodične sporove dovode u vezu s apelacijom pred Evropskim sudom za ljudska prava. Retorika kojom se služi je istovremeno banalna i opasna: pokušaj da se ozbiljna politička i pravna pitanja trivijaliziraju, a pojedinci koji u njima učestvuju diskvalifikuju na nivou kafanske dosjetke.

Očekivati išta bolje od čovjeka čija je politička i ideološka biografija zbir svih mogućih preleta i moralnih posrnuća, bilo bi naivno. Kazaz je u Sarajevu promijenio gotovo sve kabinete, a sada, potrošen i politički i intelektualno, pokušava pronaći smiraj u luci politike Dragana Čovića. Njegova recentna javna istupanja pokazuju da je postao servisni intelektualac — figura koja legitimiše određene politike, ne zato što vjeruje u njih, nego zato što je to posljednji dostupni prostor u kojem mu se pruža pažnja.

Paradoksalno je, gotovo groteskno, kako čovjek koji se desetljećima deklarisao kao antifašista danas relativizira politike HDZ-a, optužuje Komšića za kvazipatriotizam i pokušava delegitimizirati ideju građanske Bosne i Hercegovine nazivajući je utopijom. Čak ni najtvrdokorniji hrvatski nacionalistički mediji nisu u svojoj retorici prema Komšiću dostigli nivo frenetičnosti kakvu Kazaz demonstrira u posljednje vrijeme. Kazaz na klizalištu 'političke sluzi' nastale u njegovim lutanjima i služenjima, toliko nisko padne da je postao dio matrice s koje se tvrdi kako je BiH konsocijacijski uređena. Osim njega to tvrde jedino Milorad Dodik, Dragan Čović, Christian Schmidt i i Našisti.

O njemu dovoljno govore riječi koje je sam izrekao, pa ćemo se prisjetiti njegovih ranijih stavova. Nekada je pisao:

“HDZ nema nikakve instrumente za rješavanje krize jer neprestano insistira na gotovo rasističkom konceptu promjene Izbornog zakona.”

Danas isti taj Kazaz sjeda za stol sa zagovornicima tog koncepta, nudeći im ideološku amnestiju i javnu podršku. Još je indikativnije kako nekadašnji žestoki kritičar političkih kompromisa s nacionalistima sada bez zadrške prihvata političku arhitekturu u kojoj HSS i Mario Karamatić čuvaju koaliciju između Trojke i HDZ-a. Pitanje je da li je u toj priči više posrijedi politički pragmatizam, egzistencijalna nužda ili golemi ego koji ne dopušta da se ostane u sjeni.

http://publishwall.si/rasimbelko/qpost/408818

Kafanski pravnik s Prometeja: Enver Kazaz u odori satnika i borbi za Čovićevu BiH!

Piše: Rasim BelkoEnver Kazaz, profesor književnosti, ratni moralista i vjerovatno član SDA, danas ideolog najlošije političke pojave u Sarajevu u posljednjih stotinu godina — Trojke, ovih dana je objavio tekst koji je teško svrstati i pod naj

Kroz napade na sve koji zagovaraju građansku državu, evropsku BiH Kazaz je zapravo demaskirao vlastiti politički položaj. Toliko se ogolio da bi, metaforički govoreći, jedino logično bilo da ga, na potezu Bradina–Jablanica, policija privođenjem zbog prostitucije skloni s javne scene.

U svojoj kolumni o egu psiholog Pašalić je precizno opisao ovakve pojave:

“Kompleks superiornosti često je maska za kompleks inferiornosti. Grandioznost proizilazi iz osjećaja slabosti, ranjivosti i niže vrijednosti.”

Kazaz, evidentno, pripada tom profilu. Intelektualno i politički ispuhan, suočen s vlastitim posrnućima i ideološkim prostituisanjem, on očajnički traži pozicioniranje u orbitama moći koje su još voljne da ga saslušaju. Kližući po sve tanjoj površini političkih kompromisa i intelektualnog oportunizma, pretvorio se u simbol onoga što Sartre naziva „autentičnom neautentičnošću“ — čovjek koji svjesno odustaje od vlastitih uvjerenja da bi se, pod plaštom kritičnosti, dodvorio onima koji danas kroje karte.

Kazaz nije izuzetak. On je samo najvidljiviji simptom šire pojave potrošenih intelektualaca, čije ideološke pretvorbe nisu proizvod stvarne evolucije mišljenja, već straha od marginalizacije i gubitka društvene relevantnosti, što posljedično nosi i gubitak benefita.

Zato, njegova nervoza nije slučajna. Oči gladne, mogućnosti smanjene, a apetit za moć neugasiv. U tom smislu, Enver Kazaz je paradigma jednog posrnulog dijela sarajevske intelektualne scene, koja odavno ne bira ni društvo ni ideje, sve dok postoji neko spreman da ih plati.