Sarajevo pod kamerama: Sigurnost ili kontrola nad građanima?

Piše: Rasim Belko

U posljednjih godinu i po dana Sarajevo se ubrzano pretvara u grad pod kamerama. Na svakom uglu, raskrsnici, semaforu, pa čak i autobuskim stajalištima, niču nadzorne kamere koje snimaju kretanje građana 24 sata dnevno. Ovaj projekat provodi Vlada Kantona Sarajevo, predvođena koalicijom Naša stranka (NS), Socijaldemokratska partija (SDP) i Narod i Pravda (NiP). Formalno, sve se radi pod izgovorom povećanja sigurnosti i kontrole saobraćaja, ali s pravom se postavlja pitanje — koliko smo zaista sigurni, ko sve ima pristup tim snimcima i kakve posljedice takav nadzor ostavlja na privatnost i svakodnevni život ljudi?

Kamere su već odavno standard u javnim institucijama — općinama, sudovima, domovima zdravlja, školama. Međutim, ono što zabrinjava jeste što građanima koji žele snimiti nepravilnosti, korupciju, ili prosto dokumentovati neki slučaj unutar tih institucija, to nije dozvoljeno. U isto vrijeme, te institucije imaju puno pravo snimati svakoga ko u njih kroči. Ova dvostruka pravila jasno pokazuju neravnopravan odnos između građana i vlasti kada je u pitanju pravo na privatnost i zaštitu ličnih podataka.

Naročito je sporno što javnost ne zna ko upravlja tim nadzornim sistemima. Gdje se pohranjuju svi ti snimci? Koliko dugo ostaju u arhivi? Ko sve ima pristup njima i pod kojim uslovima? Ono najznačajnije, imaju li te kamere opciju prepoznavanja lica i postoji li rizik zloupotrebe? Ima li nezavisnog nadzora nad tim sistemima? U ozbiljnim, demokratskim društvima, ovakvi sistemi se uređuju preciznim zakonima, s jasnim procedurama zaštite privatnosti i podataka građana. U Bosni i Hercegovini — zemlji sa slabim institucijama, krhkim pravosudnim sistemom i hroničnim nedostatkom meritokratije — teško je vjerovati da ti sistemi nisu podložni zloupotrebama.

Konobari vode cestovne projekte, sociolozi će da upravljaju grijanjem, a nadzor nad osjetljivim snimcima — ko zna ko!

Jedan od ključnih problema bh. društva je što se važne funkcije često povjeravaju ljudima koji za njih nemaju odgovarajuće obrazovanje, iskustvo, ni kompetencije. U takvom ambijentu, mogućnost zloupotrebe snimaka, nadzora i praćenja građana postaje više pravilo nego izuzetak.

Nažalost, Bosna i Hercegovina već ima primjere gdje su snimci sa nadzornih kamera završili u javnosti, bez saglasnosti ili znanja osoba koje su na njima. Bilo da su u pitanju incidenti u saobraćaju, neprijatne ili privatne situacije na ulici, ili snimci iz zatvorenih prostora javnih institucija — nerijetko se dešavalo da ti materijali procure i završe na portalima, društvenim mrežama, pa čak i na televizijama. Posljedice po građane su bile tragične. Bilo je slučajeva gdje su snimci ljudi u kompromitirajućim ili teškim životnim situacijama izazvali javno izrugivanje, medijski linč, a u nekim slučajevima čak i doveli do psihičkih slomova i samoubistava.

Jedan od najtežih problema u tim slučajevima jeste što se nikada do kraja ne otkrije ko je pustio snimak u javnost, kako je snimak izašao iz sistema, niti iko odgovara za takve zloupotrebe. Sistem je netransparentan, a odgovornost izostaje. U takvoj situaciji, građani su potpuno nezaštićeni, dok vlast putem nadzornih sistema u realnom vremenu prati i bilježi njihova kretanja, navike, pa i lične slabosti.

U zemljama sa autoritarnim režimima, upravo ovakvi sistemi služe kao mehanizam kontrole nad građanima. Kroz kamere se prati kretanje političkih neistomišljenika, aktivista, novinara, sindikalnih predstavnika, a snimci se koriste za ucjene, diskreditaciju i zastrašivanje. Iako BiH formalno ima demokratske izbore, suštinska demokratija je daleko funkcionalne u institucijama, a politička volja za uspostavu vladavine prava gotovo da ne postoji.

U takvom društvu, gdje institucije ne funkcionišu po principima nezavisnosti i odgovornosti, a sistem meritokratije je sveden na izuzetak, postavljanje masovnih nadzornih sistema bez jasnih pravila i nezavisnog nadzora ozbiljna je prijetnja osnovnim ljudskim pravima i slobodama.

Transparentnost u ovom slučaju nije luksuz niti hir — ona je osnovni demokratski princip. Građani imaju pravo znati gdje se nalaze kamere, ko njima upravlja, gdje se snimci čuvaju, ko ih može gledati i koliko dugo ostaju pohranjeni. Imaju pravo na mehanizme zaštite, žalbe i sudskog postupka u slučaju zloupotrebe. Bez toga, Sarajevo se pretvara u grad pod tihim nadzorom, gdje svaki pokret može biti zabilježen i potencijalno zloupotrijebljen.

Postavljanje kamera u javnom prostoru samo po sebi ne mora biti loše — naprotiv, u mnogim gradovima širom svijeta one doprinose sigurnosti i zaštiti građana. Problem nastaje kada sistem nema jasno definisana pravila, kada ne postoji nezavisna kontrola, i kada institucije koje rukovode tim sistemima ne ulijevaju povjerenje. A upravo to je slučaj u Kantonu Sarajevo i šire u BiH. Jer, mi smo došli u situaciju da zbog aljkavosti komunalnih službi na odvozu smeća, vlast planira da nas snima koliko bacamo smeća.

Građani ne smiju pristati na nadzor bez pitanja i prava na odgovore. Jer onog trenutka kada se naviknemo da nas neko stalno gleda, a da ne znamo ko i zašto — izgubili smo slobodu, a da to nismo ni primijetili.