Zašto OHR još uvijek ne može otići iz Bosne i Hercegovine?

Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99

Neki politički akteri u Bosni i Hercegovini već godinama insistiraju na tome da je vrijeme OHR-a prošlo. Tako su izjave tipa 'BiH mora sama odlučivati o svojoj sudbini', 'više nema potrebe za visokim predstavnikom', 'BiH nije suverena država jer postoji visoki predstavnik', postale nezaobilazni dio političke retorike SNSD-a. Ipak, realnost pokazuje upravo suprotno: što su izjave o suverenitetu glasnije, to su djelovanja tih aktera destruktivnija po samu državu čiji suverenitet prizivaju. Istovremeno, te iste političke snage sistemski i smišljeno blokiraju ispunjenje svih uslova potrebnih da OHR završi svoju misiju.

Ured visokog predstavnika (OHR) može biti zatvoren tek kada Bosna i Hercegovina ispuni pet jasno definisanih uslova i dva politička cilja, poznatih kao agenda "5+2", koje je postavio Upravni odbor Vijeća za provedbu mira (PIC) još 2008. godine. Ti uslovi su: rješavanje pitanja državne i vojne imovine, vladavina prava, finansijska održivost države i politička stabilnost. Bosna i Hercegovina je ispunila tek dva od sedam kriterija (status Brčko distrikta i potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju). Ključni razlozi za zastoje leže u odbijanju entitetskih i etnonacionalnih političkih struktura da poštuju odluke državnih institucija i internacionalnog poretka.

Suverenitet kao paravan za secesiju

U nastavku je data kratka analiza onih uslova koji još uvijek nisu ispunjeni i odnosa pojedinih političkih subjekata prema tim uslovima.

Državna imovina. SNSD je predvodio donošenje zakona kojim se državna imovina prisvaja kao entitetska i to uprkos presudama Ustavnog suda BiH. Primarni motiv je jačanje entitetske autonomije i slabljenje države BiH, a kasnije i pljačka te iste imovine.

Vojna imovina. Stranka koja blokira ispunjenje ovog uslova je ponovo SNSD koji odbija uknjižiti vojne lokacije na državu, čime opstruira efikasno funkcionisanje Oružanih snaga BiH. Upis perspektivne vojne imovine na državu je i uvjet za bh. put u NATO, a time i stabilnost oružanih snaga, države i regije. Dodatni motiv za ovu blokadu može biti i potencijalna priprema za uspostavu entitetske paralelne vojne strukture.

Politička stabilnost. SNSD otvoreno prijeti secesijom, ignoriše odluke visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH, te nastoji uspostaviti paralelne institucije. Njihova retorika o 'suverenitetu' zapravo je sredstvo za oslabljivanje državnog okvira, uz potporu Srbije i Rusije, i uz asistenciju jednog dijela internacionalnih partnera koji ne žele funkcionalnu BiH, već BiH kao trajni zamrznuti konflikt.

Konstitutivna demagogija

S druge strane, HDZ BiH formalno (barem u javnom prostoru) zagovara evropski put i članstvo u EU. No, njihova stvarna politika sistemski blokira bitne elemente agende.

Finansijska održivost. HDZ je više puta koristio budžetske odluke za ucjene oko Izbornog zakona i tzv. 'legitimnog predstavljanja'. Zajedno sa SNSD-om koristi budžetska pitanja za političko uslovljavanje (npr. zakon o Ustavnom sudu, Izborni zakon). Ovakvom politikom se instrumentalizira finansijski sistem za etnonacionalne ciljeve. Također, HDZ blokira zakonodavne i budžetske procese kad mu ne odgovaraju rezultati izbora (npr. blokiranje formiranja Vlade FBiH nakon izbora 2018. godine).

Višegodišnja blokada u formiranju Vlade FBiH nakon izbora 2018. godine predstavlja možda i najjasniji primjer zloupotrebe etničkog veta u postdejtonskoj BiH. HDZ BiH je, uz podršku iz Zagreba i prešutno ohrabrenje iz Brisela, otvoreno uslovljavao učešće u vlasti ostvarivanjem političkih ciljeva koji nemaju direktnu vezu s izbornim rezultatima, već s retrogradnim političkim ciljem. Svojim političkim djelovanjem danas HDZ služi kao tihi saveznik SNSD-a u razgradnji državnog aparata.

Vladavina prava. Za HDZ BiH je prihvatljivo postojanje OHR-a samo u slučajevima kada štiti njihove političke ciljeve (npr. izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH), u suprotnom, legalitet OHR-a postaje im upitan. Dodatno, zagovaranjem tzv. 'federalizacije' i institucionalne etničke preraspodjele, HDZ pokušava zacementirati političku neravnotežu koja onemogućava funkcionalnu, demokratsku državu i građansko društvo. Insistiranjem na 'konstitutivnosti' (pojmu čije značenje većina političara ne razumije i zloupotrebljava) umjesto jednakosti građana, HDZ blokira stvarne reforme na evropskom putu. Istovremeno, svoj doprinos za neispunjavanje ovog kriterija daje i SNSD kroz zakonodavne odluke protiv Ustava BiH i nepriznavanje OHR-a.

Zašto ne želimo da budemo 'svoji na svome'

Ironija političkog trenutka u BiH ogleda se u činjenici da oni koji najviše traže odlazak OHR-a, svojim djelovanjem najviše doprinose njegovom ostanku. Njihova javna retorika o 'odlasku stranaca' zapravo je dimna zavjesa za aktivnosti koje uništavaju temelje države, a time i uslove za njeno samostalno funkcionisanje. Mehanizmi destrukcije su sofisticirani: od zakonskih izmjena, preko simboličnih prijetnji, do koordiniranih blokada.

SNSD već godinama insistira na tome da OHR treba da ode, da BiH 'nije protektorat' i da 'nam niko ne treba govoriti šta da radimo'. Ali istovremeno: donose entitetske zakone o imovini - suprotno odlukama Ustavnog suda, prijete otcjepljenjem i formiranjem paralelnih institucija, odbijaju priznavanje i primjenu odluka OHR-a i Ustavnog suda BiH.

Sedamnaest godina nakon definisanja agende "5+2", BiH je još uvijek talac entitetskog i etnonacionalnog otpora prema funkcionalnoj državi. Ključne tačke blokade dolaze iz struktura koje žele oslabiti državu BiH ili je redefinisati po mjeri entitetskog i etničkog ekskluziviteta.

Dokle god visoki predstavnik mora intervenisati kako bi očuvao osnovne elemente dejtonskog poretka, jasno je da uslovi za zatvaranje OHR-a nisu ispunjeni i da su prepreke tome politički motivisane, a ne tehničke prirode.

Ako bi OHR danas otišao, bez ispunjenih uslova iz agende "5+2", BiH bi se našla pred realnim kolapsom institucionalnog poretka, sa oslabljenim pravosudnim aparatom i političkom klasom koja svoj opstanak temelji na ucjeni, blokadi i etničkom antagonizmu.

Do zatvaranja OHR-a mora doći, ali ne kao dio političke nagrade etnonacionalistima, već kao rezultat stvarne unutrašnje reforme. U današnjem političkom trenutku prisustvo OHR-a nije samo opravdano, već neophodno.