Visoki predstavnik kao čuvar prošlosti ili vizionar budućnosti

Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99

Paradoks stabilnosti i disfunkcionalnosti

Govoreći u Daytonu povodom 30. godišnjice potpisivanja mirovnog sporazuma, visoki predstavnik Christian Schmidt precizno odražava internacionalnu politiku prema Bosni i Hercegovini: mnogo riječi o stabilnosti, a malo o pravdi i demokratiji. Još jednom je potvrđeno da se umjesto stvarne transformacije ka građanskoj, demokratskoj državi, BiH drži u statusu zamrznute etničke konstrukcije iz 1995. godine. On brani postojeću etničku arhitekturu, bez njene stvarne funkcionalnosti i odbacuje mogućnost građanske države kao "nerealne". No, Schmidt nije usamljen u tom stavu. Njegov govor se uklapa u širu matricu političkog pritiska iz susjedstva - Srbije i Hrvatske, koje godinama rade na tome da Bosna i Hercegovina ne preraste dejtonski okvir.

Schmidt naziva Dejtonski mirovni sporazum "jedinstvenim" i "živim dokumentom" koji je donio mir, ali i "funkcionalnu demokratiju". To je upitna tvrdnja. Dejton jeste donio prekid rata, ali njegova ustavna struktura je institucionalizovala etnički princip, obespravila sve građane, uključujući i one tzv. 'konstituentne'. Izmišljeni termin "funkcionalna demokratija" je retorički konstrukt koji zanemaruje presude Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) i kontinuiranu blokadu institucija.

Zadržavanje dejtonskog okvira umjesto puta ka građanskoj državi

U jednom dijelu svog govora Schmidt izjavljuje: "Ako ne gledamo multietnički ustroj Bosne i Hercegovine i očekujemo da to bude građanska država, nećemo biti dugoročno uspješni."

Ova rečenica razotkriva temeljni problem. Umjesto da potiče evoluciju Ustava BiH iz mirovnog dokumenta u moderan ustav jednake pravne zaštite za sve građane, Schmidt očigledno smatra da je građanska država prijetnja stabilnosti, a ne njen cilj. To nije samo politički oportunizam nego i iznevjeravanje vrijednosti na kojima počivaju savremene evropske demokratije. Ovim stavom, ali i svojim djelima, on pokazuje ne samo odsustvo volje da se potakne transformacija sistema, već i jasno protivljenje građanskom modelu države.

Njegov stav je eho narativa koji odgovara Zagrebu i Beogradu, režimima koji žele zadržati Bosnu i Hercegovinu kao permanentno otvoreno pitanje, državu čiji suverenitet se lako podriva upravo zbog njenog unutrašnjeg ustavnog dizajna. Građanska država bi značila kraj mentorskog, paternalističkog i hegemonijskog odnosa koji Srbija i Hrvatska praktikuju nad entitetima i narodima u BiH, te konačno zatvaranje poglavlja ratne logike iz devedesetih.

Ofanziva Zagreba prema Bruxellesu i Washingtonu godinama se svodi na jedno: redefinisati Izborni zakon u BiH tako da tzv. "legitimno predstavljanje" postane zakonska norma. Hrvatska insistira na modelu koji osigurava HDZ-u BiH vječnu vlast kroz etnički ekskluzivan okvir. Ta politika je u suprotnosti s presudama ESLJP-a, ali i sa samim evropskim standardima.

U tom svjetlu treba čitati i Schmidtovu izjavu: "Izbor hrvatskog člana Predsjedništva je dio tog problema..." Ali šta tačno znači "problem"? Nekritičkim prihvatanjem i upotrebom izmišljenog pojma tzv. 'hrvatskog pitanja', visoki predstavnik se stavlja u funkciju HDZ-a BiH. Problem je to što jedan član Predsjedništva BiH nije iz HDZ-a. Schmidt time prihvata logiku po kojoj jedan politički subjekt ima monopol nad cijelim narodom. Demokratska logika, da biraš političke predstavnike kao građanin, a ne kao pripadnik kolektiva ovdje se diskvalifikuje kao opasna i "nerealna".

S druge strane, režim u Srbiji koristi Rs kao instrument geopolitičkog uticaja, M. Dodiku redovito diktira politike koje razgrađuju državu Bosnu i Hercegovinu. U tom kontekstu Schmidtova rečenica: "Neki neodgovorni ljudi iz jednog od dva entiteta, ali nikako cijelog entiteta..." zamagljuje trenutne prijetnje stabilnosti. Ovim visoki predstavnik umanjuje sistemsku narav političkog separatizma u Rs-u, koja nije incident već strateški pravac, upravljan iz Beograda i Moskve. I što je još opasnije, on taj sistem označava kao "demokratski pluralizam". To je normalizacija destrukcije i relativizacija odgovornosti.

Schmidtova pasivnost kao politika

Schmidt je u svom govoru rekao: "Radim na tome da budem posljednji visoki predstavnik" (što je želja i svih građana Bosne i Hercegovine, jer bi to značilo da je dejtonski poredak doživio transformaciju u državu vladavine prava). Ali, ako se pri tome i ne spomene uslov za zatvaranje ureda OHR-a, poznat kao '5+2', ova rečenica je najopasniji dio govora. Povlačenje internacionalne zajednice iz BiH u trenutku kada se najviše negira njen ustavni poredak znači prepuštanje zemlje silama koje su se već pokazale kao spremne na destrukciju. Ako će posljednji visoki predstavnik napustiti BiH bez implementacije presuda ESLJP-a, bez deblokade institucija, bez zaštite državnih mehanizama od entitetskog rušilaštva, onda to neće biti kraj misije, nego njen poraz.

Schmidt ima mandat da zaštiti Ustav BiH i vladavinu prava. On je to i sam priznao: "Morate poštovati ono što piše u originalnom sporazumu, uključujući Ustavni sud BiH, ali i visokog predstavnika i njegove ovlasti." Međutim, ono što on podvlači u teoriji, svojom neodlučnošću ne brani u praksi. Njegov rad ne obeshrabruje napade na državu, već ih relativizira, kao kada kaže da BiH ima "napredak u demokratiji" jer, eto, postoje različita mišljenja unutar Rs-a.

Govor C. Schmidta u Daytonu ne nudi stvarnu viziju transformacije Bosne i Hercegovine u funkcionalnu, građansku državu spremnu za EU integracije. Umjesto toga, on potvrđuje status quo čime građanima ne šalje poruke nade i jednakosti. Tvrdnja da građanska jednakost može ugroziti stabilnost je duboko netačna i kontraproduktivna poruka za zemlju koja želi evropsku budućnost.

Zašto Schmidt nije iznio viziju kako BiH može evoluirati u državu svih njenih građana, kako nalaže član II Ustava Bosne i Hercegovine koji Konvenciju o ljudskim pravima stavlja iznad svakog drugog prava? Schmidt, svjesno ili nesvjesno, djeluje kao posrednik politike Beograda i Zagreba. Da li je njegovo odbijanje građanskog modela administrativna greška ili strateško pozicioniranje? Građanska država nije utopija nego evropski standard. Ko to ne razumije, ne može biti saveznik BiH na njenom evropskom putu. Bosna i Hercegovina ne može u EU kao plemenski savez, u Uniju ne ulaze etničke grupe, nego država i građani kao cjelina. Oni koji žele spriječiti Bosnu i Hercegovinu da postane građanska država dugoročno ne rade za mir.