

Piše: Isa Pašalić, psiholog
Koliko puta smo se samo našli u situaciji u kojoj smo imali osjećaj da nam se dešava upravo ono čega smo se najviše plašili. Ili, možda još poznatije, u situaciji u kojoj imamo osjećaj da sami prizivamo scenarije kojih se najviše bojimo.
Naša psiha funkcioniše na principu ponavljanja. Ona nas nastoji vratiti nazad kako bismo mogli da preradimo sva ona neprerađena iskustva iz prošlosti. Unutrašnji svijet čovjeka možemo slikovito predstaviti na sljedeći način:
Rođeni smo s određenom količinom pažnje ili energije koju u datom trenutku možemo usmjeriti prema svakodnevnom životu i rješavanju problema u sadašnjosti. Ukoliko doživimo neku nevolju ili teško emotivno iskustvo koje potom ne preradimo i ne integrišemo u svijest, ta iskustva odlaze u dimenziju podsvijesti. Odlaskom u podsvijest, naša pažnja ili energija se umanjuje i fragmentira, pri čemu dio te energije ostaje uz emotivno iskustvo u podsvijesti, time umanjujući količinu pažnje koju smo u stanju usmjeriti na sadašnjost i suočavanje s problemima u sadašnjosti. Svjedoci smo da ljudi koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja neprestano vode borbu da prošlost zadrže upravo u prošlosti, kako im ona ne bi, kroz razne načine kao što su flešbekovi, sjećanja, neugodne emocije, uzurpirala sadašnjost. Ovo je ozbiljniji primjer, međutim i iskustva manje izraženih trauma funkcionišu po istom principu kao i PTSP. Ljudi često, iz straha od boli i nelagode, nesvjesno potiskuju teška emotivna iskustva u podsvijest. Ipak, ono čega najčešće nisu svjesni jeste da ta iskustva, zajedno s energijom koju nose, ne nestaju time što ih zaboravimo. Naprotiv, ta iskustva, zajedno s energijom koju su vezala, ostaju zarobljena u podsvijesti i nastavljaju da crpe pažnju iz sadašnjeg trenutka. Ova energija i iskustva ne nestaju – ona nastavljaju da djeluju izvan naše svjesne kontrole. Upravo iz te skrivene pozicije, počinju da utiču na naše ponašanje i odluke, naročito u trenucima ranjivosti. Kod PTSP-a, ovakva dešavanja se nazivaju flešbekovi. Flešbekovi nisu ništa drugo do energetski izboji koji nas podsjećaju da imamo neprerađena emotivna iskustva koja trebamo riješiti kako ne bismo opet upadali u iste probleme.
Osobe koje nisu preradile svoju traumu često nailaze na problem gdje nikako nisu u stanju da izađu iz mrtve petlje u kojoj stalno upadaju u iste ili slične životne situacije, pri čemu intelektualizacija nimalo ne pomaže. Iz našeg slikovitog opisa ljudske nutrine možemo izvući zaključak da naša psiha aktivno teži zacijeljenju. Flešbekovi nam pokazuju da nismo u stanju da kontrolišemo nasumične nalete potisnute emotivne energije. Iz istog primjera vidimo da se ti izboji javljaju kada se približimo inicijalnoj ranjivosti, odnosno kada na bilo koji način doživimo podsjećanje na traumu. Ovo možemo interpretirati kao pokušaj psihe da se vrati na inicijalnu traumu, da je ponovo doživi u svrhu konačne prerade tog tegobnog iskustva.
Na istom principu funkcioniše i nasumična pojava repetitivnosti životnih situacija. Uvijek imamo osjećaj da privlačimo iste ili slične loše ljude i događaje, te da upadamo u iste situacije, a intelektualna analiza nam ne pomaže da se riješimo ovog obrasca. Ovaj fenomen možemo interpretirati kao pokušaj naše podsvijesti da se riješi starih emotivnih iskustava upravo tako što će nas dovesti u situaciju u kojoj smo primorani da osjetimo i iskusimo upravo ono od čega najviše zaziremo i čega se bojimo.
Ukoliko ste imali osjećaj da nailazite na iste neugodne situacije i iste pogrešne ljude, sada znate da vam vaša psiha možda poručuje da postoji materijal koji treba da preradite kako se više ne biste iznova nalazili u istim situacijama. Izlaz iz starih navika nije lagan, međutim itekako je moguć. Naša psiha je koncipirana po modelu prema kojem postajemo jači i sposobniji kada preradimo i integrišemo teška iskustva koja smo proživjeli. Ta prerada jeste bolna, međutim plodovi koje nam na kraju donosi predstavljaju najbolji dar koji možemo pokloniti sebi. Ponekad najljepše stvari stanuju iza najbolnijih iskustava.