U ČAST HEROJA BOSANSKOG NEBA Ratno vazduhoplovstvo Armije RBiH nadljudskim naporima dopremalo pomoć i spašavalo ranjene!

Piše: Emir Efendić

Bio je 22.08.1995 godine, oko 03:15 sati, mjesec i desetak dana nakon genocida nad Srebrenicom.
Odrađivao sam svoju smjenu straže na Badnjevima, kažu da je tu nekada bilo dovište, a tada linija odbrane 803. lahke brdske brigade, 81. divizije Armije RBiH, između Borovca i Kleka, obronci planine Jahorine, tada "zaštićene" UN enklava Goražde.

Bila je tiha ljetna noć, vedro nebo puno zvijezda, samo se mogao čuti po neki zov vjeverice i šušnjanje ježa koji je po suhom šumskom lišću tražio nešto za jelo, što u dubokoj planini i tihoj noći diže kosu na glavi i izgleda kao da se privlači bar pet neprijateljskih vojnika.

Jež je budio oprez i izoštravao svako čovjekovo čulo, kalašnjikov bi nečujno otkočio da ne škljocne metalna kočnica, koja se u noći čuje daleko, dok ne utvrdim da je ježurka u potrazi za hranom.
Sjećam se da bih iz dosade u sebi odbrojavao sekunde koje sam pretvarao u minute, minute u sate, kako bi mi brže prošlo vrijeme od dva sata noćne straže a da ne gledam u ručni sat, već kada pogledam da me iznenadi koliko je prošlo vremena.

Brojao sam tako sekunde dok me nešto drugo u tom mom brojanju ne bi prekinulo a upravo se te noći to i desilo.

Začula se neka huka, potom je nešto "zagrmilo" iza Borovca, iz pravca Grebka i Trnova. Zvuk se prolamao kroz tihu noć. U prvi trenutak malo paničnog razmišljanja šta se dešava, brzo prebiranje po mislima o čemu se radi, nejasno, jer zvuk je dolazio preko brda.

Prvi put čujem u mojoj blizini takav zvuk koji "prolama" brda, ledi krv u žilama, samo nije bilo sumnje da je neka "grdosija" koja se pribižava našoj liniji odbrane.

Kako se zvuk primicao Borovcu shvatio sam da je neka letjelica, i prvo sam pomislio da je neprijateljska.
Zvuk je počeo obilaziti Borovac i dolaziti sa jugozapadne strane, iz pravca Jabuke sve dok se nije pojavio na prostoru između Borovca i Stolca, ali nisko, čak niže od visine Borovca. Imao sam osjećaj, tek tada sam mogao zaključiti da se radi o helikopteru, jasno su se čuli motori i "zveket" elipsi.

Sa neprijateljskih linija Stolac, Previla, Presjeke, Milotine, Kacelja, počeli su nasumice pucati iz raznog oružja, nebo su počeli parati svijetleći metci i projektili iz raznog oružja. Jasno je bilo da je helikopter Armije Republike BiH koji doprema pomoć nama, a neprijatelj pokušava da ga obori.

Noć je bila vedra, vidjele su se zvijezde, iako sam nastojao nisam uspio vidjeti helikopter, osim što sam mogao pratiti prolazak zvuka motora i "zveket" elipsi, mada su mi u tome smetale i guste krošnje bukove šume. Olakšanje je spoznaja da se radi o našem helikopteru ali istovremeno grč i strahu da li će uspjeti proći a da ne bude pogođen, jer je neprijateljska paljba bila toliko žestoka da sam imao osjećaj da ptica ne može proći a da je ne sruše. Ipak je prošao i nastavio let prema Barama, nekih dvadesetak kilometara od Borovca i Kleka, nije se čula nikakva promjena zvuka motora ili nešto što bi ukazivalo da je pogođen.

Čuo sam taj reski zvuk još nekoliko minuta koliko mu je trebalo za let do Bara, a potom su se začule eksplozije i detonacije iz pravca Bara kada je i prestao dolaziti zvuk helikoptera.

Nisam ni slutio sta se dogodilo, mislio sam da je to neprijateljsko granatiranje iz pravca Gosine od Sokoca po Barama u kojem pravcu je helikopter odletio.

Nažalost, ujutro dolaze loše vijesti i razočarenje, saznali smo da se helikopter ipak srušio u Vučijim Lukama, u blizini Bara, prilikom slijetanja i da su poginuli svi pripadnici Armije RBiH koji su bili u njemu.

To je bila šokantna vijest za sve pripadnike odbrane Goražda, a i njene stanovnike, nestala je i posljednja nada za dopremanje pomoći braniocima opkoljenog Goražda, nakon pada Srebrenice i Žepe, jer je neprijatelj pripremao isti scenarij i za opkoljeno Goražde, čega smo svi bili svjesni.

Moj rođak Enes, rahmetli, tada vojni policajac, mi je ispričao da je bio na obezbjeđenju mjesta gdje helikopter trebao sletjeti. Bile su zapaljene vatre kao obilježeni prostor za slijetanje, kada je helikopter doletio, stao je na kratko iznad obilježenog prostora u Vučijim Lukama, zatim je napravio zaokret prema Gosini, potom se ponovo vratio i zaustavio se iznad obilježenog prostora na visini od oko 70 metara.Potom je ponovo pokušao napraviti zaokret, zapeo je za bukovu šumu i srušio se. To je mislim bio i posljednji let prema zaštićenoj zoni sa tragičnim krajem.

Prvo dopremanje pomoći po naredbi Generalštaba Armije RBiH, braniocima opkoljenog Goražda izvedeno je u herojskom podvigu vazduhoplovnih snaga Armije R BiH 15 .4. 1994 godine, što se poklapa sa danom Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Pilot helikoptera MI 8, pukovnik rahmetli Džemal Malkić vođa puta sa svojom posadom pilotom Mujom Mušićem i letačima tehničarima Mehom Ajanovićem, Izudinom Šarićem, Zijadom Bašićem, dobrovoljno su se prijavili za tu operaciju i ako su imali manje od 5 posto šansi za uspjeh.

Na slobodnu goraždansku teritoriju u predzorje doletjeli su iz Tarčina upravo preko najvišeg uzvišenja slobodne goraždanske teritorije Borovca i Kleka,gdje ih je dočekala žestoka paljba sa neprijateljskih položaja.
Prema svjedočenju Izudina Šarića, letača tehničara, kada su prešli liniju i ušli na prostor slobodne teritorije kružili su kako bi našli lokaciju za spuštanje. Iako nije bilo obezbijeđeno i pripremljeno mjesto za slijetanje.

Džemal Malkić, kao vođa puta nije odustajao da dopremi pomoć braniocima Armije RBiH u Goraždu ne želeći teret vratiti nazad za Tarčin dok ga ne istovari. U toj brzini u svitanje zore spustio je helikopter u mjestu Bivalice ispod Hranjena, gdje zbog nagiba terena nije mogao do kraja prizemljiti helikopter, već se naslonio jednim točkom na zemlju a drugim lebdeći u zraku, dok je posada istovarila MTS koji su borci odmah pronašli i preuzeli. Bila je presudna za odbranu Goražda u najtežim trenucima neprijateljske ofanzive, kojom je iznad Površnice direktno komandovao ratni zločinac Ratko Mladić.

Pukovnik Džemal Malkić sa posadom se tada vratio preko Jahorine prema Tarčinu uspješno izvršio prvu misiju dopremanja pomoći borcima odbrane Goražda, let je trajao sat i deset minuta, koji je kasnije izvođen u više navrata u opkoljeno Goražde.

Na današnji dan u svojoj herojskoj misiji 7. maja 1995. godine prilikom dopremanja pomoći Srebrenici i Žepi, srušio se helikopter Armije RBiH, u kojem su živote izgubili pukovnik Džemal Malkić i njegova posada pilot poručnik Enver Čokić i Izet Džambić, letač tehničar i još nekoliko ljekara i putnika. Takođe je prema svjedočenjima, u noći prilikom slijetanja, zapeo za krošnje bukove šume i srušio se.

Podvizi koje su izveli piloti Armije RBiH, koji su u oko sedam hiljada letova ,stotinama sati bili na nebu pod neprijateljskom vatrom, koji su transportovali hiljade tona tereta, hiljade ljudi i ranjenika, i na kraju su dali svoje živote u misiji na bosanskom nebu u odbrani Bosne i Hercegovine, prepuštaju se tihom zaboravu.

O njima se gotovo ništa ne piše, gotovo ništa ne uči, niti se po njima nazivaju ulice, trgovi, naselja itd...Ništa se ne snima, što bi buduće generacije opominjalo i podsjećalo na prve heroje bosanskohercegovačkog neba. Njihovu neustrašivost, humanost i umijeće ratovanja u odbrani domovine.

Ne postoje riječi zahvalnosti za podvig koji je napravio rahmetli pukovnik Džemal Malkić i njegova posade za dopremanje pomoći braniocima Goražda u najtežim trenucima našeg opstanka, niti postoje riječi zahvalnosti svim herojima ratnog vazduhoplovstva Armije RBiH.

Podaci korišteni na osnovu dostupnih svjedočenja učesnika, tekst napisan radi pouke i sjećanja na hrabrost rahmetli pukovnika Malkića, njegove posade i svih pilota ARBiH.