Suza nad Bosnom i suza nad Europom

*Zašto je najiskusniji njemački diplomat Christoph Heusgen, predsjedavajući Minhenske konferencije za sigurnost (MSC), u završnom govoru zaplakao?

Piše: Fuad Đidić

Sjećate se Sonje Lokar. To je ona žena koja je zaplakala u trenutku kada je delegacija Slovenije 22. januara 1990. napustila 14. Kongres SKJ. Bile su to suze koje su najavile katastrofu. Niko više nije mogao sakriti šta se stvarno dešava u zemlji u koju su bili utkani svi naši snovi i za koju su milioni izgubili život. Kako su godine prolazile, s ovim suzama je bilo sve teže živjeti. Njene suze najteže su potopile Bosnu i Hercegovinu.

Prije nekoliko dana na najvažnijem svjetskom skupu opet sam vidio suze. Ovoga puta zaplakao je muškarac. Hladni i racionalni Nijemac, Christoph Heusgen, predsjedavajući Minhenske konferencije o sigurnosti (MSC). Poput Sonje, ni Christoph u jednom historijski prelomnom trenutku nije mogao sakriti istinu. U njegovom plaču progovorila je istina o Europi. Veliki san miliona se rušio u prah. Vizija Europe u koju su utkane desetine miliona žrtava kolapsirala je u trenu.

Dok se u završnoj riječi obraćao svjetskoj javnosti, iskusni njemački diplomat gosp. Heusgen plakao je očima miliona Europljana. Kroz njegovu suzu u završnom govoru proključala je duboka i prikrivena uznemirenost više od 600 prisutnih. Nije se u njemu sakupilo sve što je, možda, čuo prije svog završnog govora. A to je vijest kako je Trump razgovarao sa Putinom 90 minuta, liderom optuženim za ratni zločin. Vjerujem da nije zaplakao niti zbog toga što je čuo upozorenje američkog ministra odbrane Hegsetha da Ukrajina neće biti primljena u NATO. U njemu se sabralo posve nešto drugo. Nešto ga je slomilo i kao iskusnog diplomatu i kao čovjeka, Europljanina s vizijom Beethovenove simfonije.

Bio je to prethodni govor američkog potpredsjednika J. D. Vancea. Ovaj Trumpov čovjek je u samo nekoliko rečenica porazio europsko stoljeće. J. D. Vance je pozvao Europljane da prestanu izbjegavati krajnje desničarske stranke, da im u razgovorima vrate dignitet i pokažu poštovanje. Potom je prebacio kako Europa sužava slobodu govora, kako utišava govor mržnje, islamofobije i sl.

Pukom koincidencijom povijesti i Sonja Lokar je zaplakala kada je čula slične riječi Miloševićevih partijskih jurišnika. Prepoznala je da iz svega stoji prodor ultradesničarskih stranaka koje će srušiti jedan veliki jugoslavenski projekt.

U svom govoru Christoph je rekao: “Moramo se bojati da naša baza vrijednosti više nije ista…” U ovim riječima predsjedavajući je prepoznao Europu, usamljenu, ostavljenu bez svojih najboljih saveznika. U ovim riječima sadržan je ledeni strah miliona Europljana, miliona koji su vjerovali u neku humanu viziju čovječanstva.

J. D. Vance je poslije govora izbjegao susret s njemačkim liderom Scholzom i susreo se s Alice Weidel, liderkom njemačke ultradesnice AfD, nad kojom lebdi strašna sjena Hitlera. Christoph se sigurno u sebi preispitivao: Što to ovdje ima više smisla? Gdje su otišli naši snovi? Što se desilo s nama preko noći? U koji ambis jurimo? Iz njega je progovorio isti onaj strah koji je progovorio iz suza Sonje Lokar.

Suza njemačkog diplomate u sebi nosi svu tugu i svu čežnju Bosne za normalnom zemljom. U njoj se nalazi ona zabrinutost – što Amerika stvarno namjerava s Bosnom, što vidi kao završni cilj u ovoj zemlji, kako misli odbraniti barem minimum svojih proklamovanih principa… Najednom, Europa je zaplakala nad istim onim američkim postupcima nad kojima milioni u Bosni već dugo skrivaju svoju duboku rezignaciju Amerikom.

Gdje je otišla američka diplomatska strategija? Koji su sada njeni metodi, njeni pravci? Da li je predsjedavajući Minhenske sigurnosne konferencije gosp. Heusgen u govoru J. D. Vancea osjetio isti onaj duh koji smo mi ovdje proteklih godina prepoznali u akcijama najvažnijih američkih diplomata? Da li je on, kao mi u BiH, vidio Murphyjevu kaubojsku čizmu kojom je on nemilosrdno gazio svoje probrane sagovornike i od gorih birao one najgore? Sigurno je gosp. Heusgen osjetio tu opaku politiku koju pokreću impulsi, strasti, instinkti umjesto politike koju pokreću principi discipline i pažljivo promišljenih postupaka.

Zbog toga, ova suza najiskusnijeg diplomate u Njemačkoj, muškarca koji izvanredno zna kontrolirati svoje osjećaje, najteže se skotrljala na ovu napaćenu i izmrcvarenu zemlju – Bosnu i Hercegovinu. Kao što se suza Sonje Lokar također skotrljala na Bosnu.

Hoćemo li poslije suze Sonje Lokar na vrijeme razumjeti ovu suzu Christopha Heusgena? Ali, ulog niti onda, kao ni sada, nije bila samo BiH. Ulog je bila cijela Europa.