

Piše: Armin Sijamić
Od prošle sedmice Naftna industrija Srbije (NIS) nalazi se pod prijetnjom američkih sankcija. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić to je najavljivao mjesecima, a vlast se pripremala za scenarij raskida veza sa Moskvom u oblasti energetike. Manevar vrijedan bezrezervne podške Zapada.
Budući da je Aleksandar Vučić vjerovatno najprisutnija ličnost u javnom životu Srbije i da se oglašava gotovo svakodnevno preko medija i društvenih mreža, njegove najave da će NIS-u biti uvedene sankcije od strane Sjedinjenih Američkih Država mnogima nisu djelovale kao realne.
Američki ambasador u Beogradu Christopher Hill, snažan oslonac Vučiću od dolaska na tu funkciju, izjavljivao je da nikakve sankcije Srbiji i njenim kompanijama neće biti uvedene.
Bliskost Hilla i Vučića dodatno je zbunjivala javnost, jer su o istoj stvari tvrdili potpuno suprotno. Ovih dana dok Srbiju potresaju protesti zbog pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu i niza drugih povezanih afera, Hill posjećuje košarkaške utakmice i trpi uvrede navijača, koji na najpogrdniji način skandiraju njemu i Vučiću.
Ruski NIS i američki Vučić
Sankcije su uslovno uvedene 10. januara. Američko ministarstvo finansija je uvelo sankcije ruskom Gazpromu i njegovim podružnicama. Washington kaže da je NIS podružnica Gazproma. SAD žele kazniti ruske kompanije koje pomažu agresiju na Ukrajinu. Beograd mora Ruse izbaciti iz vlasništva NIS-a ili će se se za manje od dva mjeseca kompanija suočiti sa američkim sankcijama, što bi dovelo do niza problema za privredu Srbije.
Srbija je još jednom postala mjesto okršaja Washingtona i Moskve. Treba se sjetiti da je NIS u vrijeme vlasti Vojislava Koštunice jeftino prepušten Rusima, a zauzvrat, izvještavali su mediji, Moskva bi čuvala pozicije Srbije na međunarodnoj sceni. Za 400 miliona eura 2008. godine Gazpromneft, kćerka firma Gazproma, dobila je 51 posto vlasništva u NIS-u.
Nakon ruske agresije na Ukrajinu od Beograda se traži da štiti svoju poziciju na međunarodnoj sceni, jer se je ranije obavezao da će pratiti politiku Evropske unije u namjeri da joj se jednog dana pridruži. To je nešto što se očekivalo od Srbije još od februara 2022. godine.
Vučić se pripremao za sankcije, tačnije za planirano preuzimanje ruskog kapitala u NIS-u. Ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić, koji je jako blizak Vučiću, polovinom septembra je u Washingtonu potpisao Sporazum o strateškoj saradnji u oblasti energetike. Sporazumom se između ostalog predviđa mogućnost da američke kompanije ulažu u energetski sektor Srbije.
Prije nego će postati šef diplomatije, Đurić je bio ambasador u Washingtonu. Proruskoj opoziciji u Srbiji zasmetala je činjenica da je Đurić prilikom jednog povratka u Beograd doputovao američkim vojnim avionom. Govoreći o ambasadoru Srbije u Washingtonu navedimo i to da će novi biti Dragan Šutanovac, bivši lider Demokratske stranke, koju srbijanski tabloidi nazivaju „žutim lopovima“. Šutanovac je bio prozapadno orijentisan političar.
Naklonost Zapada
Sporazum koji je potpisao Đurić na neki način je bio uvod u sankcije. Da bi se sporazum proveo potrebno je da zvanični Beograd iz Srbije protjera ruske kompanije, a prostor bi popunile one sa Zapada. To je sličan scenarij onom kada se Vučić obavezao da će kupiti francuske borbene avione, razvijati nuklearnu energiju zajedno sa Parizom i posljedično odmaći se od Moskve.
Istovremeno, Vučić optužuje one koji su protiv njega da rade za Zapad, da su dio strane zavjere da se sruši njegova vlast, a posebno mjesto u njemu bliskim tabloidima imaju „ustaše“ koje se periodično pojavljuju prilikom svake velike političke krize u Srbiji posljednjih desetak godina.
Međutim, nema dileme da je Vučić taj koji ima podršku Zapada, a koja će mu u narednom periodu biti potrebnija nego ikad. Od njega se očekuje da se riješi pitanje Kosova na način da zadovolji interese Zapada, a čemu se većina građana Srbije opire. Ako bi se ti građani pridružili studentskim protestima Vučić bi se našao u još težoj političkoj situaciji.
Da bi to politički preživio Vučiću je potrebna podrška izvana, posebno ako Rusija odbije da preda vlasništvo u NIS-u. Mediji iz Srbije pišu da postoje opcije da Rusi svoj udio prodaju kompaniji iz Azerbejdžanaili nekoj drugoj po volji Zapada, ili da vlada u Beogradu preuzme kompaniju. U slučaju da Rusija odbaci ponude za prodaju vlast bi birala između otimanja kompanije od sadašnjih većinskih vlasnika i dovođena kompanije pod američke kompanije.
Vučić računa da će možda imati razumijevanje Donalda Trumpa i njegovih ljudi s kojima je zvanični Beograd pokušavao kreirati političke i poslovne veze.
Neki analitičari iz Srbije strahuju da bi Vučić mogao postati „plišani diktator“, koji će vladati zemljom dugo uz podršku Zapada, a zauzvrat će ispunjavati naloge. Pored davanja koncesije za kopanje litijuma, popuštanja u politici prema Kosovu, pomenutog naoružavanja na Zapadu, nova karta mogla bi biti i energetski sektor Srbije, a koji svoje poslove ima i u susjednim državama. Tome analitičari dodaju kineske investicije i gradnju autoputeva od strane američkih kompanija.
Ali i bez tih tvdnji izraženih kroz strahove, postoji očita naklonost Zapada prema Vučiću. Ovom prilikom navedimo miješanje Srbije u crnogorski politički i vjerski život, pomaganje separatizma u Bosni i Hercegovini kroz takozvani „srpski svet“, izborne nepravilnosti u Srbiji po ocjeni institucija Evropske unije i smrtonosni napad u Banjskoj koji nema sudskog epiloga. To razumijevanje koje Zapad godinama iskazuje prema Vučiću mnogo je koštalo okolne države i ako ne bude crvenih linija novi incidenti su pitanje vremena.
Ovih dana kada otpor u Srbiji raste. Dok građani poručuju da žele drugačiju Srbiju ponašanje Zapada je ključno. Vođeni geopolitičkim razlozima izbor je Vučić, jer je Srbija jedna od rijetkih zemalja gdje opozicija nudi manje od vlasti.
Ali građani ne odustaju i Vučić ima sve manje načina da uguši pobunu, posebno studentsku. Ako su od trinaestogodišnje vladavine Vučića umorni mnogi u susjedstvu, onda treba zamisliti osjećaje ljudi koji gotovo čitav život svakodnevno u televizijskom prijenosu gledaju čovjeka koji je u svojim istupima prijatelj i neprijatelj Zapada, Rusije, Kine, regiona..., dok najavljuje kataklizme i obećava ekonomsko i svako drugo blagostanje.
Onda kada se televizija ugasi vidi se samo raspodjela zona interesa i vođenje politike daleko od očiju javnosti.