Vojinov dernek je podjednako loš privid patriotizma koliko i lažna slika SDP-a kao građanske multietničke stranke!

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Malo je pojava koje su se u postdejtonskom Sarajevu mogle bolje unovčiti od proklamovane lojalnosti onih koji su godinama agresije bivali van opkoljenog i oslobođenog prostora naše države. I pritom je posve nevažno jesu li bili vojni obveznici dužni po proglašenju mobilizacije braniti državu ili klinci negdje u okolini ili bijelom svijetu.

I pošto je ova tematika uvijek klizava, moram naznačiti da pod takvima ne mislim na ljude poput Mire Lazovića, Bogića Bogićevića, Slaviše Šućura i njima sličnih… Tek, pogotovo ne mislim na bosanske Srbe, heroje odbrane Bosne i Hercegovine pod zastavom jedine legalne Armije.

Ali, apsolutno mislim na 99 posto onih koji su pod palamuđenjem o vitalnoj potrebi očuvanja nekog multietničkog privida u Sarajevo došli kao kakva antifašistička čerga prodavati antifašizam, europejstvo i zajedništvo. Ništa u i među takvima nije bilo ni bosansko ni prirodno. I u suštini, listom su se pokazali kao kvalitetni uhljebi na maglaški pogon.

Da je suprotno, ne bismo ovih dana svjedočili paranormalnoj pojavi u kojoj političke organizacije na multikulti pogon homicidno ignorišu potencijalno jednu od najvažnijih presuda Evropskog suda za ljudska prava za antifašističku i evropsku budućnost Bosne i Hercegovine. A zapravo su otišle i korak dalje od tog ignorisanja, pa nam s ekrana ponudili priču kako je aplikacija Slavena Kovačevića neka priča Željka Komšića. I kada to čujete od Ivane Marić, bliske SDP-u i Našoj stranci, ne možete da se ne zapitate koji je to oblik antifašizma, socijaldemokratije i socijal-liberalizma koji nosi politički duet poznat kao BH blok.

Ali, ako se osvrnemo malo šire oko sebe, pitanja će se multiplicirati, kao što će i odgovori bivati kristalno jasniji.

A u tom osvrtanju oko dnevnopolitičke ose jedna će pojava biti sveprisutna. Svojevremeno se ta pojava zvala 100 posto Srbin, 101 posto Bosanac. A kada smo to preveli, dobili smo 100 posto Srbina i 1 posto Bosanca Vojina Mijatovića. A taj 1 posto Bosanac Vojin Mijatović najskuplje je plaćeni lojalista sarajevske multikulti političke estrade.

Za neupućene, riječ je o svršeniku diskutabilnog, da ne kažem inkriminisanog, privatnog univerziteta Megatrend u Beogradu. Riječ je o univerzitetu kojem se dozvole daju i uzimaju kontinuirano, a plejada svršenika je u korijenu povezana s režimom Aleksandra Vučića i njegovim službama.

1 posto Bosanac je na političku scenu Bosne i Hercegovine došao kao 100 posto SNSD-ovac Milorada Dodika. Porodični pedigre povezan i sa bivšim i sa sadašnjim režimima, ovdje i preko Drine, omogućili su mu i poziciju u državnoj vladi kao zamjenika ministra. U to doba govorio je kako će vječno slaviti 9. januar, šta god o tome Ustavni sud BiH odlučio.

I vjerujem da Vojin to negdje slavi. Onako skromno u krugu porodice i prijatelja u kafani ili kućnom aranžmanu kao što proslavlja Dan državnosti BiH.

A kada je Vojin počeo slaviti 25. novembar i 1. mart?

Odgovor je jednostavan: onda kada su pipci ondašnjih i konsultanti sadašnjih službi skužili da je dobar materijal za prodati postdejtonskom Sarajevu. Istina, nije Vojin prvi, bilo ih je prilično prije njega, ali se Vojin najviše popeo.

Počeo je mahati i kačiti državnu zastavu za rever, učmaloj multikulti sceni u Sarajevu prodavati priču o 100 posto Srbinu i 101 posto Bosancu, a još kada su čuli kako tečno govori ekavicu, crveni melanholici nisu imali dvojbe do li ga instalirati u sam vrh Socijaldemokratske partije.

Danas je Vojo 100 posto ministar i 101 posto Srbin. Da je ostao i onih 1 posto Bosanac, kako se nekada deklarisao, nit' bi bio ministar, ni zamjenik federalnog premijera. Dakle, ono Bosanac je zloupotrijebio jer su njegovi projektanti tačno znali šta fali sarajevskoj crvenoj učmalosti.

I Vojo danas donosi zakone, odlučuje o našoj sudbini, a u pauzama pijanki s državnim pedigreom drži nam lekcije šta je patriotizam, ko su antifašisti, a ko nisu. Svršenik najupitnijeg regionalnog univerziteta usuđuje se pridikovati i predavati svima, a patološki idioti u sarajevskom medijskom spektru u ekstazi nam te njegove Megatrend lekcije plasiraju kličući – patriota, patriota!

I u toj poraznoj činjenici krije se odgovor na pitanje zašto je opstojnost Bosne i Hercegovine danas ugroženija nego onomad kada je Ratko Mladić sa zločinačkom huntom došao do obronaka Igmana.

A napišete li samo jedno ime pored onog Vojin Mijatović, tek će vam uveliko biti jasnije zašto su kafanske stranačko/državničke pijanke Vojina Mijatovića podjednako loš privid patriotizma koliko i lažna slika SDP-a kao građanske multietničke stranke!

Vojin Mijatović ili Slaven Kovačević?

Kako to objasniti, drugovi? Vojin Mijatović sin je vozača koji je Slobodana Miloševića vozio na pregovore o podjeli Bosne, obrazovni proizvod univerziteta s žigom državne bezbednosti i politički izdanak Milorada Dodika!

Slaven Kovačević je doktor političkih i docent pravnih nauka sa UNSA, deklarisani antifašista, dijete Sarajeva, pripadnik Armije RBiH i aplikant koji se u Strazburu borio protiv Hrvatske, Schmidta, a u Sarajevu protiv Trojke da bi osigurao antifašizam kakav slavimo 25. novembra.

Da biste shvatili ono s početka teksta o previsokoj cijeni za prividni multikulturalizam, unesite u web tražilice ta dva imena i bit će vam štošta jasnije.

I još nešto, 25. novembra smo objavili da je Bosanska Dubica bila domaćin svečanosti povodom obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine, koja je okupila građane, patriote i goste iz Bosanske Dubice, Bosanskog Novog, Prijedora, Bosanske Gradiške, Bosanske Kostajnice i Siska.

Ovo je fotografija s tog skupa:

Foto: Fena
A ovo je jedna od fotografija sa pijanke Vojina Mijatovića:

Foto: Srpskacafe

Nije li onda izlišno u budućnosti i komentarisati bijeg nametnutih vlastodržaca pod zastavom SDP-a od zvanične proslave Dana državnosti. A bit ću posve otvoren, mada mislim da je to neko već napisao, možemo li pijanku u Banjaluci posmatrati i kao bijeg od zvaničnog obilježavanja u Predsjedništvu BiH kako se ne bi zamjerili pobunjenim bosanskim Srbima i Hrvatima u liku i nedjelu Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Možemo, a i ne moramo. Dovoljno je vidjeti u kakvom ambijentu SDP obilježava Dan države, ali i dan koji se uže posmatrano može podvesti i pod njegovu antifašističku tekovinu. Sasvim dovoljno da shvatimo da SDP odavno nema multietnički sastav u svojoj suštini, naprotiv, samo je tako popunjen da bi projektanti određenih politika lakše instalirali svoje kadrove na vlast.

Da je suprotno, SDP bi bio najglasniji zagovornik aplikacije Slavena Kovačevića.

Ali nije, jer samo u političkom mulju kakav nam je zamutio Dejton, SDP može glumiti multikulti stranku u kojoj Bošnjaci s odbranjenih prostora glasaju, Schmidt nameće, a Vojin ekavica biva ministrom i kontrolorom nivoa antifašizma u krvi.

A to je pogrešno. I teško. Teško k’o ‘93.