Pokušaj operacionalizacije ruske vizije multipolarnog svijeta na prostoru Kavkaza

Piše: Armin Sijamić

Dok je pažnja svijeta usmjerena na rat u Pojasu Gaze, u Iranu se održao važan sastanak. Tema je bila Kavkaz i odnosi Armenije i Azerbejdžana. Sa sastanka je poručeno da tamo ne žele one koji ne dolaze iz tog dijela svijeta. Savršen primjer kako Moskva vidi multipolarni svijet.

Zauzetost Sjedinjenih Američkih Država u želji da se rat iz Pojasa Gaze ne proširi širom Bliskog istoka najpoželjnija je opcija za Rusiju i Kinu. Bavljenje Washingtona svojim saveznicima je prilika koju rivali čekaju i na koju računaju.

Nakon agresije Rusije na Ukrajinu, rusko susjedstvo je postalo teren na kome je Zapad vidio šansu. Kremlj trenutno nema snage da porazi Kijev, a shodno tome ruske pozicije na Kavkazu ili Centralnoj Aziji postaju ranjivije. Sada kada je Washington zauzet Izraelom i Palestinom sastanak u Teheranu je nagovještaj onoga čemu Rusija teži od raspada SSSR-a.

Kavkaz i regionalne sile

Sastanak u Teheranu u ponedjeljak bio je prilika da ministri vanjskih poslova Irana, Rusije, Turske, Azerbejdžana i Armenije pregovaraju o Kavkazu. Gruzija nije poslala svog ministra. Sastanak u formatu 3+3 je inicijativa koja okuplja tri južnokavkaske države (Azerbejdžan, Armenija i Gruzija) i tri regionalne sile (Rusija, Turska i Iran).

Jačanje regionalnih sila i blokova je ono što Moskva vidi kao budući svjetski poredak. Više ruskih stratega je tu zamisao objašnjavalo u terminima raspodjele odgovornosti velikih sila za pojedine dijelove svijeta. Prosto rečeno, velike sile bi u svom susjedstvu nametale poredak, a onda njih nekoliko bi upravljalo globalnim procesima.

Oni koji se protive ovakom poimanju raspodjele moći primjetili su da bi neke države mogle ostati zarobljene u nekom bloku. Tako, naprimjer, da je ta vizija prevladala proteklih decenija, baltičke države ne bi pobjegle od Moskve i pridružile se Zapadu. Međutim, to je dio onoga multipolarnog svijeta kojeg Rusija zagovara, odnosno ono što se stvara pred našim očima, po riječima generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonia Guterresa.

Kavkaz je odličan poligon za vježbanje ove zamisli, budući da mu direktan pristup imaju samo države koje su pozvane na sastanak. Iran i Turska iz svojih razloga podržavaju ovakav koncept, a glavni je stabilnost na granicama, ograničavanje uticaja Rusije i sila izvan regiona.

Nagorno Karabah je riješen, na redu su druga pitanja

Sastanak u Teheranu je bila prilika da se sretnu predstavnici Azerbejdžana i Armenije prvi put od vojne akcije Bakua u Karabahu, kada su odmetnutu teritoriju vratili pod kontrolu. Čini se da je to pitanje već riješeno i da se dvije države i njihovi susjedi namjeravaju baviti drugim stvarima.

„Sukob je, u cjelini, riješen. Obje strane se slažu da Karabah pripada Azerbejdžanu i to je bilo glavno pitanje koje je trebalo riješiti“, rekao je Sergey Lavrov u Teheranu. „Naravno, ostaju praktični koraci za punu normalizaciju odnosa, posebno pripreme za mirovni sporazum, demarkaciju granica i uspostavljanje ekonomskih transportnih veza bez prepreka“, dodao je.

Zvanični Jerevan pod vodstvom premijera Nikola Pashinyana davao je slične izjave, iako se ovaj prozapadni političar nalazi pod pritiskim javnosti u Armeniji. Oko sto hiljada izbjeglica došlo je iz Karabaha u Armeniju, odbijajući da žive pod kontrolom Bakua.

Ipak, Pashinyanu se smanjuje manevarski prostor, iako želi nastaviti put ka Zapadu, najavljujući izlazak države iz vojnog saveza sa Kremljom i povlačenje ruske vojske iz Armenije kako bi se zemlja okrenula ka NATO-u. Njegovo igranje na Zapad, dok traži od Rusije da brani Armence od Azerbejdžana, u novoj konstelaciji odnosa na Kavkazu moglo bi biti ugroženo.

Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amirabdollahian rekao je prije sastanka da razgovori u Teheranu predstavljaju „historijsku priliku“ i da je „rat na Južnom Kavkazu završen i vrijeme je za mir i saradnju“, a zatim poručio da „prisustvo autsajdera u regionu ne samo da neće riješiti nikakve probleme, već će i dodatno zakomplikovati situaciju.“

Ovo je otvorena poruka Zapadu. Rusko odbijanje uplitanja Zapada je razumljivo samo po sebi, dok Iran uz Zapad tipuje i na Izrael koji ima odlične veze sa Azerbejdžanom. Turska kao glavni saveznik Azerbejdžana, kada Izrael u Pojasu Gaze radi protiv intersa Ankare, vjerovatno će razmisliti o tome da se Baku postavi drugačije prema Tel Avivu. Pored toga, Turska na Kavkazu ne želi Francusku s kojom se bori za uticaj od Bliskog istoka do sjevera Afrike.

Da je Francuska pratila sastanak u Teheranu pokazuje izjava francuskog ministra odbrane Sebastiena Lecornua da će Pariz pomoći jačanje protivvazdušne odbrane Armenije sa tri radara i protivvazdušnim projektilima Mistral. Nedavno je Azerbejdžan osudio dopremanje oružja u Armeniju, ističući da će za novi rat te dvije države biti odgovorna Francuska.

Rusko-iranska veza i Zangezurski koridor

Sastanak u Teheranu bila je prilika da se pokažu jake veze Irana i Rusije. Pored sastanka sa kolegom Amirabdollahianom, Lavrov se sastao i sa predsjednikom Irana Ebrahimom Raisijem.

„Temeljno je razmotrena aktuelna bilateralna agenda, s naglaskom na daljem razvoju cjelokupnog kompleksa višestrukog rusko-iranskog partnerstva u skladu sa dogovorima postignutim između ruskog predsjednika Vladimira Putina i iranskog predsjednika Ebrahima Raisija“, navodi se u saopštenju ruskog ministarstva vanjskih poslova. Pored toga, istaknute su implementacije zajedničkih projekata u oblasti energetike i logistike, uključujući potpuno
pokretanje međunarodnog transportnog koridora Sjever-Jug. Dogovoreni su dodatni koraci za dalje jačanje rusko-iranskih veza i osuđene sankcije Zapada, saopštilo je ministarstvo.

Upravo odnos Rusije i Irana mogao bi biti ključ za održavanje stabilnosti Kavkaza, dok traju špekulacije da bi Azerbejdžan mogao pokrenuti novi rat protiv Armenije u pokušaju da spoji eksklavu Nakhichevan sa ostakom svoje teritorije. Drugim riječima, pitanje Zangezurskog koridora, koji Baku želi, moglo bi biti naredno veliko pitanje na Kavkazu.

Naime, Armenija granici sa Iranom i Azerbejdžan dijeli na dva dijela. Interes Bakua i Ankare je koridor koji spaja dio naslonjen na Tursku sa ostatkom Azerbejdžana i dalje sa Centralnom Azijom gdje Ankara ima interese. Istovremeno, interes Armenije i Irana je da zadrže granicu, što podržava i Moskva u namjeri da ograniči uticaj Turske na Kavkazu i Centralnoj Aziji.

Uspostava koridora dugog četrdesetak kilometara mogao bi pomoći ekonomskom razvoju svih pet država, ali uspostava gasovoda između Turske i Azerbejdžana, koji je bogat energentima i preko Kaspijskog jezera povezan sa drugim važnim proizvođačima nafte i gasa, prijetnja je za ruske energetske planove.

Pashinyan je jučer u Tbilisiju izjavio da se nada da će njegova zemlja u narednim mjesecima sklopiti sporazum sa Azerbejdžanom o miru i uspostavi diplomatskih odnosa te otviriti granicu prema Turskoj. Sa istog mjesta azerbejdžanski premijer Ali Asadov je poručio da njegova zemlja želi uspostaviti transportne veze sa Armenijom.

Rusija, Turska i Iran će pokušati postići dogovor o južnom Kavkazu, a čemu bi se trebao povinovati i Pashinyan koji nastoji Armeniju udaljiti od Kremlja i približiti je Zapadu. Kako je Zapad geografski veoma udaljen od Armenije, u okruženju koje trenutno ne gleda blagonaklono na prisustvo drugih sila, Pashinyan i Armenija bi mogli postati primjer kako u multipolarnom svijetu po zamislima Kremlja prođu oni koji se žele pridružiti drugom taboru.