HRVATSKO - AMERIČKA DIPLOMATSKA OLUJA NA BiH Schmidt slijedeći Tuđmanove ciljeve srušio Dejton!

Piše: Rasim Belko

Diplomatska Oluja na Bosnu i Hercegovinu ne gubi na intenzitetu niti joj se može nazrijeti kraj. Naizgled, počela je koordinaronom akcijom zvaničnog Zagreba i HDZ-a Bosne i Hercegovine na priči o reformi Izbornog zakona prije 10 i kusur godina. A faktički je počela onda kada je otac hrvatske nacije Franjo Tuđman u Karađorđevu crtao mapu želja koji dio da pripoji Bosni i Hercegovini.

Nakon krvoprolića proizašlog iz dogovora Milošević - Tuđman iznikao je Dejtonski mirovni sporazum, kojim je zaustavljena oružana agresija na BiH, ali ona nikada nije izgubila diplomatsku i političku snagu. Ni sa jedne agresorske strane.

No, ona hrvatska postajala je sofisticiranija i uglađenija. Strateški osmišljena, velikim količinama lobističkog novca ojačana, agresorska diplomatija Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu nakon godina truda prošle je godine dočekala i prve rezultate. A ti prvi rezultati zapravo su slomili karakter i slova i duha Dejtonskog sporazuma. Dejton je slomio Christian Schmidt, Nijemac na čelu OHR-a, čuvara Dejtona. Jer, OHR je zapravo jedini koji je i mogao slomiti Dejton.

A slomio ga je uz aminovanje Amerikanaca čiji su emisari poput Matthew Palmera i naročito Gabriela Escobara, specijalnog izaslanika, bili redovni gosti i domaćini provodiocima agresivne hrvatske diplomatije. U Bosni se već u tom vremenu drugovanja uglađenih zagrebačkih diplomata i političara i robusnog Escobara mogli slutiti kakva im se sudbina kroji u Dejtonu.

Escobar je apsolutno podržavao hrvatskog premijera i šefa diplomatije kad god bi oni kazali da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu jednaki i ravnoprani. Bez obzira što se iza toga skrivala agenda da 15ak posto Hrvata u BiH budu jednakiji od drugih, de facto da kontrolišu druge, Escobar direktno, State department posljedično, podržavali su takvu politiku. A znali su da iza priče o ravnopravnosti Hrvata stoji aparthejd u kojem Hrvati treba da kontrolišu 51 posto Bošnjaka i 51 posto teritorije Bosne i Hercegovine.

Po učinjenom Schmidovom lomljenju Dejtona, uglađena zagrebačka politika hvalila se uticajem na Nijemca da to učini. Čak im se u tome pridružio nimalo uglađeni predsjednik Hrvatske Zoran Milanović.

Ali, plan nije sproveden. Jer, Zagreb je i sada daleko od ostvarenja Tuđmanove mape. Zato nastavljaju s istom diplomatskom mantrom kako su bh. Hrvati i dalje ugrožena vrsta. I još im treba jednakosti.

Tako je i sa jučerašnjeg susreta hrvatskog šefa diplomatije Gorana Grlić Radmana i državnog sekretara SAD Antonyija Blinkena odaslata poruka kako je Hrvatska ključna za integracije Zapadnog Balkana.

A onda se u sljedećoj rečenici kaže: “Američka administracija je i dalje aktivno prisutna u BiH i konstruktivno se zalaže za funkcionalnu stabilnost BiH, a BiH je jedino održiva ako se poštuje Daytonski mirovni sporazum”. Znači bez Dejtona nema Bosne i Hercegovine. Grlić Radman i Blinken tako šalju identičnu poruku kakvu nam šalju Dodik, Vučić i slični - ili ćete biti poslušni i čuvati Dejton koji ubija sve bosansko u Bosni ili vas neće biti. A i u slučaju čuvate Dejton opet vas neće biti, jer što Dejton traje duže, to će Bosna trajati kraće.

I Zagreb je tu posve jasan, cilj iz Karađorđeva nije ostvaren, a Hrvatsku vodi stranka koja ju je vodila i kada je taj cilj postavljen. Izborni zakon pretposljednja je faza do ostvarenja. Posljednja je razgradnja teritorije Bosne i Hercegovine njenom okupacijom na sve moguće načine. Zemlja bez teritorije, kojom faktički upravljaju vazali Begrada i Zagreba i ne može preživjeti, osim da bude ljuštura podijeljena na srpski i hrvatski svet.

Dejton zato mora otići, OHR skupa s njim. Jer, kako rekoh, što oni duže traju, rok trajanja Bosne i Hercegovine se rapidno smanjuje.

Što se pak tiče američke administracije u Bosni i Hercegovini, ona je od dolaska Bidena u Bijelu kuću izgubila nit sa američkim i civilizacijskim vrijednostima i pristala biti sredstvo konačne podjele Bosne i Hercegovine. Jer, ono što rade emisari poput Escobara i ambasador Michael Murphy u Sarajevu skoro se u potpunosti poklapa s onim što su nekada radili Petar Ivancov, Vitalij Čurkin u Ujedinjenim nacijama i slično. Samo, poput Zagreba mnogo uglađenije, uz smiješak i licemjernu poruku da se SAD zalažu za euroatlantsku budućnost Bosne i Hercegovine.

A ta budućnost je gotovo pa katastrofična, jer uz ovakvu politiku američke administracije Bosna neće bit ni u evropskim ni u atlantskim integracijama. Nema sumnje da ponašanje administracije nike produkt neznanja ili neimanja planova. Naprotiv, opasnost po Bosnu i Hercegovinu i jeste postojanja tih planova, jer sudeći po ponašanju Grlić Radmana, Plenkovića, Vučića i sličnih, odavno je započeta realizacija plana da se Bosna i Hercegovina integriše, ali u hrvatski i srpski svet.

A znajući Amerikance njihove planove mijenjaju samo agresivne promjene geopolitičkih i lokalpolitičkih tokova. Kao trenutno na istoku, gdje je Kina uvezala diplomatije Irana, Saudije i još nekih država. Ključni američki saveznik Izrael pokazao je netom nakon tok povezivanja ozbiljne znakove nervoze, a danas je u Rijad doputova šef CIA, kako bi Arape ubijedio da im je Izrael veći prijatelj od Irana.

Zamislite da se bh. šef diplomatije začešlja i ode u Peking i tamo dogovori diplomatsku ofanzivu za pomoć Bosni i Hercegovini. Bio bi to diplomatski tsunami koji bi zasigurno natjerao Washington da porazmisli kuda vodi i Bosnu i Zapadni Balkan.

Ako već šef diplomatije neće, onda oni koji se predstavljaju političkom snagom koja Bosnu brani, MORAJU.

Akutelna američka diplomatija definitivno je postala ozbiljan problem budućnosti Bosne i Hercegovine, a kontrainjekciju posjeduju samo sile približne snage. U odbrani ove zemlje, ne smiju se birati sredstava, jer ih ne biraju ni oni koji je ruše!

Možda je žalosno što je američka administracija krenula marširati narativima Tuđmana, ali mi nemamo vremena žaliti za njihovim prijateljstvom koje nam radi o glavi!