Sjedi li na Pantovčaku lobista izgubljenih ratova protiv BiH?

Piše: Muharem Cero

Tek pažljivije promatrače Milanovićeve 'apstinencije' od političkih apetita i okretanje prema lobističko-konsaltinškom djelovanju, nije iznenadilo ono što se dogodilo ovih dana. 

Lobistički refleks Milanović je ponio sa sobom u odaje Pantovčaka, a što potvrđuje i 'nenadani' susret sa Miloradom Dodikom u Zagrebu.

Lobing je po svojoj definiciji rađenje ili djelanje u korist drugog. E baš tako valja iščitavati sam događaj. Oslobođen ideologije socijaldemokratije, tvrdo naslonjen u djelanju za trećeg postupio je i ovoga puta. 

Prepoznavajući Dodika kao predstavnika jednog etnosa-Srba, a ne kao jednu trećinu najviše institucije vlasti susjedne države Milanović se jasno legitimirao. Navodnim zalaganjem za princip konstitutivnosti, a pod egidom borbe za jednakopravnost Hrvata u BiH Milanović je na tragu unutarnje ustavnopravne prekompozicije BiH po modelu konsocijativnog federalizma dajući u ruke Dodiku etnički ekskluzivitet jednog naroda u podržavnom aranžmanu entitetu RS on zapravo priziva rastakanje drugog podržavnog entitata Federacije BiH po linijama preslika i istovrsnosti onom kojega je uručio samom Dodiku.

Političko sljepilo Milanovića jeste na tragu krivog iščitavanja karaktera rata u BiH. Naime, aktuleni predsjednik RH je nažalost i dalje zatočenik krivog iščitavanja samog rata percepcijom građanskog sukoba u BiH, a nespreman uvažiti haške činjenice i dokazane udružene zločinačke poduhvate Bosni  susjednih zemalja s namjerom oduzimanja i prisvajanja njenih teritorija. Naivno je pretpostaviti da Milanovićeve spoznaje o karakteru rata u BiH sežu upravo do haških istina, ali se on zadržava na mentalnom alibiju aktuelnih politika u Srbiji i Hrvatskoj.

Tim populističkim pristupom on ne traži korist samo za svoj politički probitak nego se završava upravo u onoj tački koja legitimizira dalja nastojanja prema istim ratnim ciljevima sada umivenim u akademsku lepršavost  konsocijativnog federalizma.

Olako i bez pokrića, bez trunke kajanja za zločine u ratu protiv Bosne Milanović pokušaj građanske obnove njenog društva svodi na uličarsko jalijašku definiciju parazitiranja nosioca te ideje. Nije to ništa drugo nego nastavak lešinarenja susjeda i komšija nad zamorenom Bosnom.

Zločesti glasi bi rekli ima tu nečega što sluti belaju. Za sad riječima, a ona kažu, prva bude, Milanović drčno, bleferski i bez pokrića uz 25-godišnjicu Dejtona ulazi u sukob ne samo sa haškim pravorijecima nego i sa tvorcima Dejtona, ali i velikim dijelom Bosni sklone međunarodne zajednice.

Milanovićem politički avanturizam ma koliko bio upakovan u ambalažu dobrohotnosti susjedima nije ništa drugo nego nuđenje griza otrovne jabuke ideologija i političkih ciljeva s kraja zadnje decenije prošlog vijeka.

Ma koliko elokventnošću, pojavom i drskošću pokušavao ostaviti utiska modernog demokrate s kraja druge decenije 20 vijeka, valja mu ipak prihvatiti da je strategijom , ciljevima i metodama on tek politički reptil nespreman i nesposoban odmaknuti se od 90-tih prošlog vijeka.

Nije se nadat da će to sam prepoznati, ai je vjerovati da mu slijede, što bi se kod nas reklo išareti curenja vremena u političkoj Evropi.

Vidjet ćemo samo da li će se sa te političke scene odvesti purgerskim Passatom ili pak ko' Pišonja i Šuga Jugom 45.