Presude i ‘munjeviti udari’ opravdavaju stvaranje vojnog saveza zemalja koje ugrožava Srbija

Piše: Rasim Belko

Presuda Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, konačni je pečat pričama o vojnoj agresiji Srbije na Bosnu i Hercegovinu. Iako su mnogi presudu vidjeli ovako ili onako, dominantno je mišljenje da je ovo prva, ali presudna presuda nekom iz sigurnosnog vrha tadašnje Srbije.
 
Velika Srbija jučer je u nizozemskom gradiću Hag doživjela konačnu osudu, ali velikosrpska politika dokazano ima moć transformacije, pa se nikako ne smijemo zavaravati da je ovo kraj mračnih pokušaja kreiranja države u kojoj će živjeti svi Srbi Balkana - kolokvijalnog naziva srpski svet.

U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da Srbija izvodi vojne vježbe češće nego to rade neke od najvećih vojnih sila u svijetu. Kome to Srbija pokazuje vojnu moć i iz kojeg razloga?

Teško se sjetiti kada je to Srbija posljednji put napadnuta a da se to nije desilo u okvirima svjetskih ratova. Dakle, srbijanska vojna politika ne može biti, kako to tvrdi predsjednik Aleksandar Vučić, odbrambena za slučaj da ih neko napadne. Jer, što bi ih iko iz okruženja napao, kada niko nema hegemonističke snove niti vodi takve politike.

Prilično je vidljivo da su vojne vježbe zapravo polutka kombinirane politike pomirljivog i agresivnog Vučića i njegove Srbije. To je politika u kojoj Vučić diplomatski i dušebrižnički pomaže regionu kada god može, dok istovremeno šalje poruke vojno - agresivnog ponašanja.

Posljednja vojna vježba nosila je naziv "Munjeviti udar". Dakle, sam naziv karakteriše tim vježbe, jer ako je suprotno, ako je odbrambena, zašto se vježba ne zove munjeviti odgovor.

I kada se sve sumira, kada znamo da je Srbija već bila spremna počiniti najteže oblike zločina da bi pripojila dio BiH, da je za to osuđena u međunarodnim okvirima, pitanje je kako joj efikasno odgovoriti na to ponašanje.

Ne smijemo zaboraviti da i u mirnodopskim uvjetima Srbija subverzivnim aktivnostima i specijalnim ratovima kontinuirano atakuje na Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo. Ne tako davno vidjeli smo jednu članicu NATO-a kako strahuje od potencijalnog građanskog rata pokrenutog mašinama pakla iz Beograda. U Bosni i Hercegovini ta opasnost vreba sve ove godine poslije rata. Kosovo je konstantno pod političkom i obavještajnom agresijom iz Beograda.

Zato bi ove države, uključujući i Sjevernu Makedoniju, a možda i Albaniju morale zajednički pripremati odbranu od ofanzivno - agresivne Srbije.

Vrijedilo bi razmišljati u pravcu formiranja vojno - odbrambenog saveza zemalja koje su konstantno na agresivnom srbijanskom radaru. Bio bi to savez u kojoj bi svakoj državi članici bilo garantovano da će ostali pružiti materijalnu i drugu pomoć u slučaju da Srbija izazove potrebu za tim.

Jasno je da se to neće svidjeti ni NATO-u ni uštogljenoj Evropskoj uniji, ali bi vojno-odbrambeni savez zemalja ugroženih srbijanskim interesima mogao biti privremeno i efikasno rješenje dok svaka od država članica ne postane članica NATO-a.

Bila bi to garancija da se Srbija neće usuditi napasti niti jednu od tih država, jer ma koliko dolazila vojna pomoć iz Rusije, boriti se protiv pet ili šest susjeda je teško, skoro pa i neizvodivo.

Vrijeme je da države koje su kroz bližu i dalju historiju bile žrtve agresivne hegemonističke politike Srbije počnu kreirati savez zajedničke odbrane.

Jer Vučićevi "munjeviti udari" ne obećavaju sigurnu budućnost.