Piše: Rasim Belko
Ibreti se ovih dana penzionisani policajac i povremeni tumač ustavnog poretka, Dragan Mioković. Čovjek se, zgražava nad idejom da Bosna i Hercegovina bude unitarna. Jer, po njegovom dubokom političkom osjećaju, unitarne države su valjda nešto čega se treba plašiti. Što bi nama trebao uspjeh, stabilnost i funkcionalnost, kad možemo imati “konsocijacije”, “balanse”, “kompromise” i ostale akrobacije?
Na izjavu profesora s IUS-a, Jahje Muhasilovića: “Naravno da jesmo za unitarnu BiH”, Mioković odmah kontrira s visina platforme X: “Ima li iznenađenih”. Ne, nema, od Miokovića se odavno ne očekuje ništa što bi ličilo na viziju funkcionalne države. Nikada se nije ni očekivalo.
Skoro paralelno tome, Nedžad Latić na Face TV ozbiljno izgovara: “Ja nisam za unitarnu BiH”. Dakle, društvance koje se trudi ostaviti državu u poluraspadnutom, polugluhom, polupotpisanom stanju, sasvim skladno neuskladivo.
U međuvremenu, u bošnjačkom medijskom prostoru niču mediji i narativi protiv unitarnosti — jedni bi svoje male pašaluke, drugi ne smiju priznati da zapravo prate politiku Dragana Čovića, a preko njega i stare snove Franje Tuđmana.
A Naša stranka se navikla isticati pričom o konsocijaciji. Jer, oni glasno govore protiv evropskih načela uređenja, protiv funkcionalnosti, protiv modela koje imaju sve uspješne zemlje u našem okruženju i naravno, protiv unitarne BiH.
Sabina Ćudić, nova predsjednica Naše stranke, prošle godine na “Quo vadis, Balkan” tribini odlučila je da bude teoretičarka igovori o “rigidnoj” i “liberalnoj” konsocijaciji, kao da se radi o vrstama deterdženta. Problem je što te kategorije ne postoje, postoji samo konsocijacija, ali eto, trebalo je nekako zakukuljiti suštinu: "nisam za demokratiju zasnovanu na većini".
Ovako je to zborila liberalka Ćudić: “O konsocijaciji ću reći da imamo grubo podijeljene vrste - na korporativne i liberalne. Mi živimo jednu jako rigidnu konsocijaciju gdje su osigurana bukvalno definisana prava svih etničkih skupina. Moje pitanje je kao političara i politologa da li mi unutar postojećeg Ustava možemo da se krećemo od rigidne ka liberalnoj konsocijaciji. Ja mislim da je pogrešno zagovarati demokratiju na način vladanja većine. Ja bih voljela da krenemo ka liberalnoj demokratiji i da se udaljimo od naših podjela, te da osjetimo pripadnost sistemu koji garantuje prava svima”.
Koliko je nesuvislosti ugurala u jednu izjavu teško je i sabrati. Još je teže ne primijetiti da se iza “brige za manjine” krije vrlo jasna politička poruka: “Ja nisam za demokratski poredak u kojem građani odlučuju.”
Da ne govorimo o herojskom demokratskom procesu njenog izbora za predsjednicu stranke, kao jedinog kandidata, svi složni, ništa ne smeta. Uzor autokratske jednostavnosti.
Na stranu njihovo unutrašnje dvorište, problem je što se ta politika prelijeva na državu. I zato se priča o Našoj stranci mora raspetljati u javnosti, jer ovi samozvani liberali prečesto igraju u tandemu s HDZ-om. A povremeno i sa SNSD-om, sjetimo se samo kada je Ćudić mrtva-hladna izjavila da je Bosna i Hercegovina “državna zajednica”. Fantastično. Ustavno-pravni salto mortale.
Zato Mioković tako burno reaguje na Muhasilovićevo zalaganje za unitarizam, jer politički krug kojem pripada živi na održavanju ovog komplikovanog, disfunkcionalnog sistema. Funkcionalna država bi im bila najveća noćna mora.
Šest godina vladanja u Kantonu Sarajevo dovoljno je da čovjek shvati da Naša stranka nije projekat za unapređenje države, nego nešto sasvim drugo. Broj zabrana, restrikcija i rigidnih mjera koje su nametnuli pokazuje da su, paradoksalno, često manje liberalni i od SNSD-a, koji bar ponekad popusti pod pritiskom javnosti.
I zato ću ponoviti ono što govorim godinama, u svakom tekstu o NS - izbori 2026. su šansa da se ova politička zbrka, koja formalno radi iz Sarajeva, a politički djeluje po naputcima Zagreba, konačno smjesti tamo gdje joj je mjesto, na marginu.
A Mioković, srednjoškolac kojeg je zapalo da bude na čelu parlamentarnog doma, kao učenik koji je greškom otvorio pogrešnu učionicu, samo je ogledalo politike Naše stranke!