Šta je monstruoznije - 'sarajevski safari' ili pravosuđe Bosne i Hercegovine?

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Dok Italija, tri decenije nakon rata, otvara istragu o „sarajevskom safariju“, monstruoznom fenomenu plaćenih stranih „turista-snajperista“ koji su za zabavu pucali po Sarajlijama u Bosni i Hercegovini i dalje vlada tišina.

Tišina koja već 30 godina traje kao još jedan metak ispaljen na žrtve. Jer, šta je monstruoznije činjenica da su strani državljani dolazili da pucaju na civile, ili to da je država žrtava Bosna i Hercegovina, potpuno zakazala u procesuiranju onih koji su organizovali, vodili i izvodili opsadu glavnog grada?

Tužilaštvo BiH nikada nije podiglo optužnicu za opsadu Sarajeva. Nikada, niti jednu. U isto vrijeme na sceni su optuženja prema pripadnicima Armije RBiH i MUP-a RBiH, a kad se crta podvuče optuženi su jer su/smo se branili. Nisam sigurna kako se i jedan pojedinac u Tužilaštvu BiH može nazvati ’časnim’, ako znamo da su npr. za slučaj Dobrovoljačka ’nadigli’ najviši civilni, vojni, policijski vrh RBiH, da odgovaraju za slučaj koji je u Hagu odbačen, dok za snajperisanje, opsadu i zlostavljanje Sarajlija nemamo niti jednu optužnicu.

To danas posebno boli, dok svjetski mediji i to oni najveći bruje o monstruoznom fenomenu ’Sarajevo safari’. Svi su na nogama, traži se procesuiranje monstruma!

A, a u gradu u kojem je 11.541 osoba ubijena, među njima skoro 1.600 djece i dalje vlada tužilački muk.

U gradu u kojem je svaki prozor bio meta, svaki korak hod po ivici smrti, svaka ulica karta za lutriju života. U gradu koji je 1.425 dana bio najveći koncentracioni logor na otvorenom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

I dok strana tužilaštva, kao u slučaju Italije, istražuju stranice monstruoznosti ovog rata, mi ovdje preživljavamo još jednu, pravosudnu.

Dovoljno je pogledati apsurd koji nas okružuje snajperisti koji su ciljano pucali na djecu danas rade kao konobari, vozaju taksije, sreću žrtve na šalterima institucija.

Nije baš da ih je teško naći. Ako je to uspio kolega Avdo Avdić, kako onda to ne mogu tužioci sa silnim aparatima i moći koju realno posjeduju!? Ipak, lakše im je bilo slučaj 'ovog snajperiste' prebaciti na niže nivoe, u stilu to je za njih prejednostavno!? Silne revidirane strategije za procesuiranje ratnih zločina išle su na ruke isključivo dželatima, a nikako žrtvi.

Slobodni, rehabilitovani, integrisani. Društvo koje je preživjelo opsadu danas živi rame uz rame s ljudima koji su na njega pucali, bez da je pravda ikada i pokušala zakucati na njihova vrata.

Šta više, neki su i svjedoci poput Danilo Beribaka, koji je svjedok Tužilaštva u predmetu ‘Ejup Ganić i drugi’. On je javno u sudnici priznao da je pucao po Sarajevu. Napustio je sudnicu i Sarajevo, a da ga niko nije saslušao na te okolnosti. A, ko prati suđenje u slučaju Doborovoljačka, može lako zaključiti, iako nije pravnik, da se samo na osnovu svjedočenja svjedoka Tužilaštva BiH mogla napisati solidna optužnica za opsadu Sarajeva.

No, Tužilaštvo BiH, na čijem je čelu Mlanko Kajganić, odavno je institucija koja nije nikakav stub pravde, godinama je savršeno uspijevala u dvije stvari ili ’ne raditi ništa’ ili ’praviti montirane optužnice u korist sramnog revizionizma’.

Nisu podigli optužnicu za opsadu Sarajeva, nisu procesuirali mrežu snajperista, nisu uvezali dokumentovane dokaze međunarodnih sudova, nisu zaštitili ni minimum dostojanstva žrtava.

Rezultat?

Ovdje je monstruoznost tim postala normalizirana.

Danas se na monstruoznosti radi dokumentarac, o tome izvještavaju strani mediji, pokreću istrage u stranim državama dok se u Bosni i Hercegovini monstruoznost institucionalno štiti.

Možda je to najveća sramota našeg pravosuđa. Da dok Italija istražuje turiste koji su plaćali da pucaju po Sarajlijama, mi živimo u državi gdje oni koji su pucali i dalje slobodno šetaju. Gdje mnogi rade, napreduju, zarađuju... Gdje su nekažnjivost i zaborav postali politika.

A pitanje koje visi nad svim time, pitanje koje bi u svakoj normalnoj zemlji bilo krik, kod nas je tek šapat šta je monstruoznije sarajevski safari ili bosanskohercegovačko pravosuđe?