ČETVRTI DIO Doktrinarne ideološke postavke hrvatskog federalističkog nacionalizma u i prema Bosni i Hercegovini!

(Nastavak)

Piše: Prof. Enver Halilović

(Ranije objavljeno - PRVI DIO - DRUGI DIO - TREĆI DIO)

Četvrto, Badinterova komisija Savjeta Evrope nije odlučivala o pravu nacija (naroda) Jugoslavije na opredjeljenje za samostalnost i nezavisnost, već o pravu republika na opredjeljenje za samostalnost i nezavisnost. Podnosioci zahtjeva Savjetu Evrope za nezavisnost i suverenitet nisu bile nacije Jugoslavije, već njene republike, bez obzira na to što su republike imale veoma visok stupanj državnosti, što znači mononacionalnosti.

Peto, referendum Bosne i Hercegovine za nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet, raspisan radi donošenje odluke o njenom izlasku iz Jugoslavije, nisu raspisale nijedna od tri bosanske "nacije" pojedinačno niti sve tri zajedno, već nadležni organ vlasti republike, Skupština Republike Bosne i Hercegovine. Na referendumima Bosne i Hercegovine o nezavisnosti nisu se izjašnjavale nacije, niti posebno niti zajedno. Izjasnili su se njeni građani.

Neistinom da je raspad jugoslavenske federacije bio na tzv. nacionalnom principu, a da na tom principu nije nastupio raspad tronacionalne BiH, tronacionalne republike te federacije, želi se kazati da nije normalno da je Bosna i Hercegovina opstala i da opstane kao država triju nacija nakon raspada jugoslavenske federacije, nakon srpskohrvatskog razgraničenja. Pravo i potpuno
razgraničenje Srba i Hrvata u Jugoslaviji, a time i raspad Jugoslavije, nije potpuno završen, sve dok ne dođe do srpskohrvatskog razgraničenja u Bosni i Hercegovini s kojim će se izvesti i definitivni raspad Jugoslavije po nacioanlim linijama. Sve do tada Bosna je slijepa ulica nacionalnog raspada Jugoslavije i relikt velike jugoslavenske federacije nacija.

Za hrvatske federaliste normalno, u skladu je s generalnim nacionalnim principom raspada Jugoslavije, da se podijeli i raspadne i Bosna i Hercegovina.

U općem kontekstu raspada Jugoslavije po "nacionalnom principu" hrvatski separatisti zahtijevaju nacionalteritorijalnu federalizaciju Bosne koja će se kasnije raspasti po uspostavljenim administrativno nacionalnim linijama kao što se po nacionalnim linijama raspala i Jugoslavija. Hrvatski ideološki narativ o nacionalnom raspadu jugoslavenske federacije, ukoliko se pod nacionalnim linijama ne podrazumijevaju republičke granice, je teorijska osnova za logičko metodičku analogije o nužnosti raspada i Bosne i Hercegovine kao federalnog relikta.

4) Federalizam Bosne i Hercegovine kao retuširani koncept srpskohrvatskog etnocentričkog neokolonijalizma

Svehrvatski zahtjev, zahtjev Vlasti Republike Hrvatske i političkih predstavnika Bosanskih Hrvata, za nacionalnoteritorijalnom federalizacijom Federacije Bosne i Hercegovine, za hrvatskim entitetom, u osnovi je izraz jedinstvene hrvatske politike, političkih predstavnika R. Hrvatske i većeg broja političkih predstavnika Bosanskih Hrvata, da se ponovo formira Hrvatska
paradržava u Bosni i Hercegovinitim, poddržava Republike Hrvatske i Bosanskih Hrvata, kakva je bila Republika Herceg Bosna. Formiranje nove hrvatske paradržave uz postojeću srpsku paradržavu (RS-u) u Bosni i Hercegovini znači učiniti je kolonijom Srbije i Hrvatske.

Hrvatski politički zahtjev federalizacije Federacije Bosne i Hercegovine nije rješenje tzv. nacionalnog pitanja Bosanskih Hrvata, kako se predstavlja, već put stvaranja hrvatske nacije na teritoriji BiH. On se u ovom momentu vodi pred internacionalnom, posebno evropskom, i domaćom javnošću u okviru nametanja tzv. legitimnih izbora predstavnika Bosanskih Hrvata u Predsjedništvo BiH i Hrvatski dom u Domu naroda skupštine Bosne i Hercegovine.

Hrvatsko političko stanovište je da je federativno uređenje Bosne i Hercegovine konačno "spasonosna" politička vizija kako sadašnjosti tako i budućnosti Bosne i Hercegovine. Međutim, to je hipokrizijski, danajski politički poklon. Bosna time, navodno, dobija politički mir i stabilnost, a Bošnjaci svoj nacionalni entitet/poddržavu/republiku, buduću državu. Međutim, to je hipokrizijski, danajski politički poklon. Ne prihvataju ga ni Bosanci ni Bošnjaci.

Ugo Vlaisavljević ima samo sebi shvatljivo i prihvatljivo objašnjenje Bošnjačkog odbijanja navedenog poklona. Po njemu, Bošnjaci ne prihvataju takav poklon zbog posebnog odnosa prema Bosni, zbog toga što ne prihvataju dio, već hoće cijelu Bosnu, o čemu ću detaljnije govori na drugom mjestu u ovom tekstu.

Hrvatski zahtjev za federalizacijom Bosne i Hercegovine ne proizilazi iz realne društvene potrebe, proizlazi iz hrvatske politizacije manjebrojnosti Bosanskih Hrvata koja se ne može promijeniti bilo kakvim političkim mjerama.

Federalizacija Bosne je mantra o hrvatskoj ugroženosti i opasnosti opstanka zbog manje brojnosti u odnosu na Bošnjake i Bosanske Srbe.

Međutim, umjesto građanske jednakosti koja nivelira sve kolektivne razlike na zajednički imenitelj, oni zahtijevaju administrativnu jednakost nacionalno-teritorijalnih entiteta. Zahtjev za etničkom, "nacionalnom", teritorijalnom federalizacijom Bosne i Hercegovine je politički, mirnodopski, nastavak za postizanjem krajnjeg cilja srpsko/hrvatske ratne ideologije u i prema Bosni. On se teorijski temelji na shvatanju da je Bosna i Hercegovina tronacionana država
definirana logikom "ni-ni".

Zbog toga ne može biti niti konačno podijeljena niti potpuno integrirana. Stoga je, kaže se, nužno njeno federalno ustavno političko uređenje. Definiranje BiH-e kao tronacionalne države, s jedne strane, legitimira nužnost federalizacije Federacije BiH-e, a, s druge strane, opravdava postojanje Republike srpske. Federativno političko uređenje Bosne i Hercegovine, upakovano u njenu tronacionalnu definiciju, koje zastupaju hrvatski ideolozi, nije konačno rješenje njenog državnog postojanja i opstanka, već prva, prijelazna etapa njenog nestanka, raspada. Ovovremeno zadovoljenje etnoteritorijalnim nacionalizmima je put mirne, postepene, konačne disolutivne dekonstrukcije
Bosne i Hercegovine, njenog konačnog nestanka.

Etnoteritorijalno/federalno/konsocijacijsko ustavno političko uređenje Bosne i Hercegovine nije ni od kakvog suštinskog političkog značaja za Bosnu i Hercegovinu po sebi, jer njeno društvo nije ni tro ni multinacionalno da bi s obzirom na to trebalo formirati njeno političko uređenje.

Ono je trokulturalno, odnosno multikulturalno, kao i sva ostala društva svih država na svijetu. Teorijski neutemeljena ideologija o tronacionalnom sastavu bosanskog društva je politički alibi njene federalizacije, u konačnici nestanka.

U osnovi, federalizacija Federacije Bosne i Hercegovine vodi Bosnu i Hercegovinu u onu političku situaciju u koju se našla socijalistička Jugoslavija devedesetih godina dvadesetog stoljeća, što, s obzirom na historijsko iskustvo s Jugoslavijom, znači da se s njom ne rješava pitanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta države BiH, već vodi u raspad. Ne samo da se ne isključuje uticaj Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, već se jača, intenzivira i politički legizimizira.