Nema ratnog komandanta ARBiH koji nije optužen – na red došao i Babak

Piše: Almasa Hadžić/Politički.ba

Odavno nije napisano emotivnije, a istinitije sjećanje na događaje s početka i tokom agresije, kao što je to ono iz pera novinarke Samire Bilalić Grahić, objavljene prije dva dana na portalu RTV Glas Drine pod naslovom „Šta je nama Babak“.

Babak je, naime, onaj mladić s Teočaka koji je uz rahmetli Kapetana Hajru i sve one hrabre teočanske momke 1992. godine naslutio kakvo se zlo njegovoj domovini, njegovom Teočku, odnosno Bošnjacima sprema i prsima krenuo da ih brani, gdje je već u prvim danima teško ranjen.

Ustvari, razvaljen agresorskim projektilom.

Kako je tekla odbrana Teočaka, koliko je neprijateljskih granata ispaljeno na ovo malo mjesto koje su iskasapile i u grob otjerala na stotine njegovih mještana, i krvlju natopile svaku stopu njegove zemlje, to postdejtonske „čuvare pravde“ u BiH nikada nije pretjerano interesiralo.

Više od 20 godina, naime, Tužilaštvu BiH je trebalo da pokrene istragu protiv ubica 67 zarobljenika sa Teočaka, koji su, kao civili, u julu 1992. godine krenuli prema slobodnoj teritoriji Sapne.

Zarobljeni su u mjestu Lokanj na području općine Zvornik, gdje su svih 67 strijeljani.

Njihova tijela razmjenjivana su 1993. i1994. godine, od kojih njih 7 nije moglo biti identificirano jer nije bilo srodnika koji bi identifikaciju potvrdili.

U vrijeme zarobljavanja i ubistva 67 teočanskih Bošnjaka Dževad Avdičević Babak, bio je na liječenju u Zagrebu, odakle se vratio samo dan prije pogibije komandanta Teočanske brigade legendarnog Kapetana Hajre.

Posljedice njegovog teškog ranjavanja i danas su vidljive, ali to nije bio razlog da njegovi saborci upravo Bapka predlože za Hajrinog nasljednika.

Svo vrijeme koliko je komandovao Teočanskom brigadom, Dževad Avdičević Babak, poznato je, držao se vojnih naredbi i uputa rahmetli Hajre kojemu su civili bili svetinja.

Upravo zbog događaj iz Lokanja, a i svog profesionalnog vojničkog obrazovanja, rahmetli Kapetan Hajro je, ne jednom, javno poručivao „mi nismo niti ćemo biti kao oni“.

I nisu, nikad, bili „kao oni“.

No, ovih dana, Tužilaštvo BiH, podiglo je optužnicu protiv Dževada Avdičevića Babka kojom njega i još trojicu pripadnika ArmijeRBiH, njegovih saboraca, tereti da su na području Teočaka tokom 1993. godine, počinili ratne zločine nad dvojicom zarobljenika srpske nacionalnosti, čime su, kako navode iz Tužilaštva „postupali protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti zarobljenika“.

Optužnica je, da li slučajno ili ne, podignuta samo mjesec dana pred najavljeno izricanje presude optuženim za ubistvo onih 67 mještana Teočaka zarobljenih u Lokanju, koje su, kako je poznato, ubili pripadnici Lokanjske čete Zvorničke brigade, a kojima se sudilo punih 6 godina.

„U ovoj državi, posebno njenom pravosuđu, ništa se ne događa slučajno.

Trebalo je više od 20 godina da se podigne optužnica za masakr civila u Lokanju, pa kad je postalo skoro izvjesno ko je odgovoran za ovaj teški zločin, onda se krenulo sa optužnicom protiv Babka i njegovih saboraca.

Dugo već politika našeg pravosuđa pokušava izjednačiti krivicu agresora i žrtve i, mislim da je optužnica koja je podignuta protiv Babka i i njegovih saboraca u toj funkciji.

Treba, jednostavno, da se kaže „eto, vidite, svi su isti“, a što smo se uvjerili do sada bezbroj puta.

Mislim da do sada nije ostala ni jedna brigada iz sastava Armije RBiH, a da se njenom komandantu, da li bio kriv ili ne, nije  sudilo na Sudu BH.  I, evo, došao red i na Babka!

Ja jesam za to da svako ko je počnio zločin sudski odgovara, ali ni ja niti bilo koji časni borac Armije RBiH neće se pomiriti sa pokušajem „djelidbe krivice“.

Toliki zločini su počinjeni nad bošnjačkim civilima Teočaka, Sapne, Zvornika i cijelog Podrinja a da niko za njih do sada nije kažnjen“, kazao nam je Fahrudin Hasanović predsjednik Saveza RVI Tuzlanskog kantona poručujući da vjeruje da će optuženi u ovom slučaju na sudu dokazati svoju nevinost.

Od dana podizanja optužnice Dževad Avdičević Babak ne odgovara na pozive.

Informacija da je optužnica podignuta protiv Babka i njegovih saboraca, među mještanima Teočaka, odjeknula je nevjericom i bijesom, ali i tugom, baš kaoi  ona u julu 1992. godine, kada su sazali da je njihovih 67 sinova, muževa, rođaka, prijatelja zarobljeno i bez „suda i zakona“ ubijeno u susjednom Lokanju.

A kako napisa koleginica Bilalić Grahić, za one koji su“preživjeli pakao razaranja i ratovanja u Teočaku, za razliku od pravosuđa, nema dileme ko je tokom agresije na jedinu nam domovinu bio agresor, a ko žrtva“.

I nema.