Članak

Na ovim prostorima tradicija muslimana je zelena, a ne crna zastava

Istodobno mora se ukazati na moguću inkriminaciju islamskih simbola i islamskog znakovlja, načela vjere i šerijata u medijskim, policijskim i pravosudnim postupcima

U Bosni i Hercegovini, i širem regionu, sve je, nažalost, snažnija tendencija vezivanja temeljnih simbola islama, kondenziranih u arapskoj ortografiji riječi Allah, Muhammed, resul, ili svjedočanstvu vjere, Kelime-i-šehadetu, (La ilahe illallah) sa terorom, terorizmom, terorističkim organizacijama i nasilnim pojedincima.

 

Što je najgore, takvu tendenciju podstiču i daju joj nužne argumente neodgovorne grupe, organizacije ili samoproglašene države s islamskim predznakom.

Općenito muslimani i njihove institucije, a posebno na ovim prostorima, što je primarna naša ovdašnja briga, su pred velikim i teškim izazovom suočavanja sa dva velika zla, tako da koju god odluku donesu, čini se, ne može biti potpuno adekvatna i zadovoljavajuća. Zbog toga, umjesto između dva dobra, taj česti izbor između većeg i manjeg zla postaje frustrirajući.

Mnogi islamski autori ističu da u primarnim izvorima islama, uključujući tu i sunnet Muhammeda a.s., te u biografijama njegovih ashaba ne postoje nesumnjivi dokazi i vjerodostojne predaje koje govore da je iskaz Kelime-i-šehadeta, cjelovit ili parcijalan, ispisivan po džamijama, kućama ili platnu, nego je ta praksa među muslimanima nastajala u kasnijim periodima. Na Poslanikovoj, a.s, ratnoj zastavi nisu bile ispisane riječi šehadeta, već je zastava bila bijele ili crne boje, bez natpisa, a hadis u kojem se navodi da su na Poslanikovoj, a.s, zastavi bile ispisane riječi „La ilahe illallah“ kategorizira se u red nevjerodostojnih hadisa.

Vjerodostojno je potvrđeno da je drugi dio šehadeta, Muhammedun resulullah, bio ispisan na Poslanikovom, a.s, prstenu koji mu je služio kao pečat i koji je stavljao na kraju pisama koja je slao tadašnjim vladarima i namjesnicima.

Imam Buhari u Sahihu (hadis br. 3106) bilježi predaju da je Poslanikov pečat sadržavao tri riječi, od kojih je svaka bila u zasebnom redu. U prvom redu pisalo je Muhammed, u drugom Resul (Poslanik), a u trećem Allah, što je formiralo sintagmu Muhammed resulullah – Muhammed, Allahov poslanik. 

Dakle, može se sa punom sigurnošću tvrditi da ispisivanje riječi „La ilahe illallah“ na neka istaknuta mjesta ili predmete, pogotovo na ratnu zastavu, nije sunnet Allahovog Poslanika, jer on takvo nešto nije prakticirao, niti je svojim ashabima savjetovao. 

Prema tome, stavljanje šehadeta na zastavu ne može se pravdati vjerskim razlozima i smatrati se vjerskim činom, nego naknadnom praksom nekih muslimanskih grupacija.

Kada je riječ o ovim prostorima, ovom autoru nije poznato da je na ovim prostorima bila tradicija crne zastave, sa natpisom ili bez njega, nego je zastava zelene boje (bajrak) sa bijelim polumjesecom i zvijezdom bila i dan danas ostala tradicija muslimanskog identiteta.

 

Ne vidim potrebu da se ova tradicija mijenja, da se postojeći bajrak mijenja nekim drugim, koji, ustvari, predstavlja nečiju drugu tradiciju koja nema vjersko utemeljenje. Zašto bi ovdašnji muslimani svoju tradiciju napuštali i mijenjali je nečijom drugom?

Imajući na umu navedeno, muslimani i Islamska zajednica na ovim prostorima nalaze se pred dvojakim izazovom i zadaćom. Prvi je kako se suočiti sa zlom zloupotrebe simbola islama od strane neodgovornih i nerazumnih muslimana i njihovih organizacija, razotkriti njihovu interpretativnu površnost, nekredibilnost i destrukciju.

Drugi izazov, koji traži veliki žar i odgovornost, jeste nužno suprotstavljanje mogućoj inkriminaciji islamskih simbola, islamske terminologije ili islamskog učenja i principa u medijskim izvještajima ili postupcima policijsko-pravosudnih organa. Ogromna je odgovornost uleme na oba ova kolosijeka.

Muslimanska inteligencija i umni ljudi moraju dati svoj doprinos, pomoći administraciji i upravljačkoj strukturi Islamske zajednice i svim muslimanima da se stvari razjasne, naučno i argumentirano objasne. Ulema koja proučava biografiju Muhammeda a.s., povjesničari i ostali eksperti za pojedine islamske oblasti imaju obavezu da naučno osvijetle sve aspekte povijesne upotrebe islamskog znakovlja na zastavama, grbovima i u drugim prilikama, istraže zloupotrebe i ponude rješenja za sadašnje prilike.

Istodobno mora se ukazati na moguću inkriminaciju islamskih simbola i islamskog znakovlja, načela vjere i šerijata u medijskim, policijskim i pravosudnim postupcima i razviti strategije da se takve, izuzetno opasne i egzistencijalno sudbonosne, radnje preduprijede i onemoguće.

Inkriminacija islamskih simbola, bilo na zastavi ili u teoriji, krije nesagledive opasnosti i štetne posljedice.

Uvjeren sam da džematski imami, glavni imami, muftije, administracija IZ, Reisu-l-ulema, muslimani, Bošnjaci i svi ljudi imaju potrebu i očekivanja da ulema najvišeg reda i muslimanska inteligencija odlučno i hrabro ponude teorijsku i teološku elaboraciju i argumentaciju sadašnjeg stanja muslimanskih društava i perspektive muslimana Bošnjaka, da pomognu da se stvari razjasne i nazovu pravim imenom, da se preduprijedi inkriminacija islamskih simbola kao i njihova zloupotreba od pojedinih muslimana.

Ekrem Tucaković, rukovodilac Službe za odnose s javnošću Rijaseta IZ BiH 

#BiH