O bošnjaštvu i zašto bih stao na stranu Ivane Marić

Piše: Prof. dr. Kemal DIZDAREVIĆ

Kada bih mogao birati, izabrao bih Ivanu Marić da pomogne gospodinu Bogićeviću, čovjeku herojske odluke, u revitalizaciji grada Sarajeva.

Nekoliko je razloga. Treba nam osoba sa one strane nacionalističke retorike. Neko elokventan i informiran. Ko ima stila i dobro izgleda. Treba nam žena na toj poziciji, mentalno staložena i odmjerena, koja je suprotnost onome što u zadnje vrijeme gledamo i slušamo od beskrupulozno nametljivih žena, čak i za prizemne standarde politike u BiH.

Izjavu koju je dala, jednom i tamo, posmatram u kontekstu njenih ranijih izjava i njenog ranijeg angažmana. Neosporno je da se radi o probosanskoj opciji i javnom govoru neopterećenom mržnjom, huškanjem i zlobom.

Mi, Bošnjaci, imamo kontinuirani problem razumijevanja našeg kolektivnog identiteta.

Čak ni zvanično ime, koje stvarno označava ime naroda, nismo imali. Do nedavno. Oni koji su napravili stranku da ‘brane vjeru' (kao da vjeri treba njihova odbrana), a ne narod, uvijek su stvarali ambivalentno okruženje i svjesno (tendenciozno) ili nesvjesno potencirali problem našeg identiteta.

Na taj način su nas, zajedno sa našim deklariranim neprijateljima (koji su varirali kroz historiju i nisu bili samo desno i lijevo, već i unutra, pa i dalje) uporno postavljali u limite vjerske skupine ili nedovoljno nacionalno osviještene grupe, čiji identitetski sadržaj skoro pa isključivo ispunjava i kolorira islam i civilizacijski krug generiran iz njega.

Međutim, mi smo, kao i svaki drugi narod, skupina multiplih identiteta na različitim nivoima i pod uticajem diferentnih kulturnih strujanja, ali sa jednom osnovnom i samo nama svojstvenom niti koja nas čvrsto spaja sa našom zemljom i našim jezikom.

Ta nit je upravo naša pripadnost evropskoj zemlji Bosni, te naša kulturna i životna utkanost u bosanski jezik.

Pripadnost čitavoj Bosni je osnovno pitanje naše pojedinačne i kolektivne egzistencije.

Ako sam sam sebi jasan i ako mi je jasna pozicija koju zastupam i akcija koju provodim, šta me briga šta on-ona priča jer moja unutrašnja čvrstina je, u tom slučaju, derivirana iz razumijevanja mog sebstva. Tako je i sa narodima. Narodi koji čvrsto stoje na poziciji svog identiteta, svoje pripadnosti zemlji i svom jeziku, nemaju značajnijih problema sa verbalnim negiranjem koje eventualno mogu, povremeno ili kontinuirano, producirati konkurenti na dinamičnoj historijskog sceni.

Nemaju tu osjetljivost koja se intenzivno budi i bukti na svaki  krivi pogled ili svaku pogrešnu riječ ili čak pravu riječ shvaćenu pogrešno.

Naravno da je naša pozicija nešto drugačija u odnosu na većinu evropskih naroda, s obzirom na malobrojnost, historijskog iskustvo ponavljane tragedije od nama bliskih, te često otvoreno negiranja i minimiziranje našeg identiteta od dijela okruženja.

Također, vrlo je znakovita, i po našu budućnost specifična, pozicija Bosne kao najzapadnije zemlje sa muslimanskom većinom koja pripada trusnoj regiji, na samoj granici ranije blokovske podjele, a koja obuhvata Balkan, Malu Aziju, Iran, ratna područja Libanona, Palestine, Iraka i Sirije, te se prostire sve do Pakistana i Afganistana. Ovaj geopolitički položaj naše zemlje, na rubu jedne od važnijih tampon regija razgraničenja svjetova, bio je značajan 1991. godine, ali je posebno značajan danas u vrijeme preslaganja globalnog poretka u novu, američku eru dominacije. 

Radovan je govorio o zelenoj transverzali, a naši tadašnji narodni tribuni, ili već šta su bili, pisali su deklaracije o panislamizmu, a ne o našem položaju, identitetu i bezbjednosti. 

Potomci ovih, koji su nekada pravili stranku da bi branili vjeru a ne narod, sada su vrlo osjetljivi na svaku Ivicu i Maricu koja ne kaže baš onako kako bi oni željeli čuti. 

A Ivana, nije rekla ništa što bi mene, lično, moglo uvrijediti. Do sada nisam osjetio nikakvu negativnu energiju iz njenih nastupa, koja bi trebala buditi odbranu i uzrokovati bilo kakvu kontra-akciju. Upravo takvi, koji misle i otvoreno izriču, pri tome ne vrijeđaju niti verbalno bombarduju, već samo slobodno govore i to na način koji se može, a ponekad i treba, drugačije shvatiti, neophodni su Bosni i Sarajevu. To što se Marićka nespretno izrazila, da su nam ime Bošnjak dali da bi, mi, imali nešto osim imena Musliman, ne vidim kao atak na naš identitet.

Rekao bih, da je ta izjava na neki način probudila u velikom broju ljudi odavno potisnutu dilemu o tome je li Bošnjak uistinu adekvatan naziv/pojam koji definira ovaj narod..