DRAGA MOJA DOMOVINO

Već neko vrijeme čestitam ti praznike sa sjetom, zapravo – ophrvan tugom zbog bolesti koju proživljavaš četvrt vijeka i zbog bola koji ti zadaju neki tvoji sinovi bestidnim nepoštovanjem prema
tebi a koji ne uspijevaju shvatiti kako si upravo ti, kao njihova Mati, najvažniji dio njihova pometena bića. Tužno je, neizmjerno je tužno gledati te obijesnike koje si ti rodila, kojima si duše zadajala
svojim mirisnim poljima, azurnim nebom i večernjim purpurnim horizontima; pretužno je gledati njihovu izopačenost kojom ti bol zadaju umjesto da te vole i poštuju jer Svijet i sve najvažnije o
Svijetu spoznali su u tvome krilu. Žalim, dobra moja Domovino, zbog izopačenosti tih tvojih sinova koji su izrodi takve vrste da ti čak o glavi rade.

Ali, tvoji rođendani nižu se već hiljadu godina – u inat njima svima. Ti opstaješ (samo trenutno si bolesna) zahvaljujući ljubavi onih među nama – živih i u povijesti iščezlih – koji te volimo kako se
samo majka Domovina može voljeti, koji smo nezasiti tvojih uzbudljivih proljetnih cvjetanja, večernjih purpura i ptičijim pjevom razbuđenih osvita...

Mnogi te napuštaju, odlaze u neka druga, u siva podneblja, i javljaju nam kako se tamo osjećaju sigurnim, ali ne i sretnima. Ne mogu ni biti sretni jer čovjek bez zavičaja jedva da je pola čovjeka. Kao najljepši dio nas, u nama je, ovdje, među mnoštvom neizrecivih ljepota i jedinstvena boja maštovite Une, ili proključali bijeli bukovi Martina Broda; u duše nam mehko i mirisno dopire polen tvojih iscvalih livada, onih koje su tvoji zli sinovi unakazili masovnim grobnicama i čiji umovi su opsjednuti mračnim ponorima.

Nećemo te napuštati upravo zato što si trenutno bolesna i zato što si izložena nasrtljivosti nekih tvojih izopačenih sinova i mi znamo da si već mnoge bolesti uspješno prebrodila. S tobom smo jer
sada je trenutak, draga i dugovječna moja, da ti se stalno obraćamo onako kako je govorio veliki pjesnik i patriota ničeanskog uma i srca, Halil Džubran, čiju misao je preuzeo i znameniti Džon Kenedi.

Dakle, nećemo te pitati – nezahvalni i samoživi – šta ti možeš, Domovino, učiniti za nas već je povijesni čas u kome svako od nas mora pitati:

ŠTA JA MOGU DANAS UČINITI ZA TE, DOBRA MOJA, DUGOVJEČNA DOMOVINO?

Esad Duraković