Zašto je uzaludno očekivanje Washingtona da će se Srbija okrenuti ka Zapadu?

Piše: Armin Sijamić

Posljednih mjeseci u našoj javnosti traje debata o tome na koji način Zapad vidi Zapadni Balkan i kako namjerava da 'sredi' stanje na terenu u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu. Događaji iz Ukrajine govore koliko je ovo dilema važna za regionalnu politiku. Centralna tačka debate je odnos Zapada prema Srbiji koja želi ostati „neutralna“, dok je na „evropskom putu“, a glavni rezultat te politike je zahtjev da se „razumiju“ pozicije vlasti u Beogradu.

Dok su se prozapadne snage na terenu (prije svega u Sarajevu, Podgorici i Prištini) nadale da će Zapad rat u Ukrajini iskoristiti da se obračuna sa pristalicama politike Vladimira Putina na Zapadnom Balkanu, pristalice politike Kremlja su se nadale da će Rusija svojim tenkovima srušiti Ukrajinu i međunarodni poredak u Evropi, što bi oni iskoristili da ostvare svoje velikodržavne aspiracije utemeljene na ideologiji krvi i tla.

Takve kalkulacije nije imao Zapad, posebno ne Washington i London kojima je ukrajinski rat samo još jedna kriza s kojom se moraju nositi. Washington je otvoreno poručio da je vrijeme da Srbija pređe u tabor Zapada, nudeći im različite benefite. To je počelo i prije ruske invazije na Ukrajinu sa politikom Donalda Trumpa, a nastavilo, dosta spretnije, pod administracijom Josepha Bidena. SAD računaju da će se Srbija odreći Rusije i da će tako na Zapadnom Balkanu nastupiti period relativne stabilnosti. To djeluje kao logičan i izvodiv plan, ali samo pod uslovom da to želi i Srbija - njena politička i kulturna elita, odnosno veliki broj građana. Na žalost Zapada, ali i susjeda Srbije, to nije slučaj i neće se desiti brzo. Narod Srbije ako već može da bira izabrat će Moskvu, a ne Zapad. To nije tajna.

Aleksandar Vučić godinama jaše na ovoj matrici, odnosno uvjerava Zapad da će Srbiju prevesti u njihov tabor, postavljajući pitanje alternative ako on izgubi vlast i ako u Beogradu vlast formiraju neke druge (proruske) stranke. Taj trik Beograd je već jednom prodao Zapadu, odnosno Richardu Holbrookeu i njegovom timu. Slobodan Milošević je govorio Zapadu da njegovim rušenjem na vlast u Srbiji dolazi „ludi Šešelj“, kako ga je nazvao u jednom presretnutom telefonskom razgovoru.

Povezani tekst: Da li Zapad ima jedinstvenu politiku prema Zapadnom Balkanu?

Budući da Balkan nije u vrhu liste prioriteta Washingtona, a evropske sile nikada nisu bile jedinstvene oko ovog područja, američka administracija je ponovo prihvatila da „upravlja“ balkanskom krizom, a ne da je trajno riješi, računajući da će vrijeme srediti mnoge balkanske probleme. Protokom vremena mnoge stvari se mijenjaju i može se kao primjer navesti iskustvo zemalja Evropske unije, ali sa Srbijom se to neće desiti. Guranje „Otvorenog Balkana“ kao rezervne varijante euroatlantskim integracijama, javnost u Srbiji i njene političke elite ne vide kao „vježbaonicu“ euroatlantskih integracija, što je bio cilj „Berlinskog procesa“, već kao utješnu nagradu za propali projekat Velike Srbije koji Zapad nije dozvolio i koji Zapad neće dozvoliti, a posebno na to neće pristati okolni narodi.

Sarajevo i Podgorica pod političkom opsadom

Takav pristup Beogradu otvorio je apetite Zagreba i Tirane koji su već ranije dokazali svoje opredjeljenje da postanu dio Zapada. Stvaranje regionalnog političkog blata oslobođenog svih vrijednosti, čak i onih koje su ti narodi dostigli u proteklom vremenu (jednakost glasa na izborima, pravo na izbor crkve i religije, odricanje od velikodržavnih aspiracija...), nije dobar put. Odluka OHR-a u izbornoj noći 2022. godine to jasno dokazuje. SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo iskoristile su svoj autoritet i snagu da nametnu odluke koje su u suprotnosti sa demokratskim principima i praksama bilo gdje u svijetu.

Događaji u Crnoj Gori protekle tri godine još su jedan primjer kada Zapad između dva zla pomogne veće. Zapadu kao da nije jasno da je politika povlađivanja Beogradu put u još veće krize. To je pokazao i slučaj iz Crne Gore gdje je srušena prozapadna vlast i gdje je „skupljena“ opozicija da glumi promjene i ubrzanje daljnjeg evropskog puta zemlje. Uskoro će biti tri godine od kada su u Podgorici na vlasti „reformske snage“ i treba postaviti pitanje koliko je od tada incidenata i kriza napravio, na Zapadu i u Beogradu ozloglašeni, Milo Đukanović i njegove pristalice, a koliko pristalice navodnih reformskih snaga.

Nažalost, takva komunikacija sa Zapadom je rijetka i prepuštena je pojedincima. Vlasti u Sarajevu, Podgorici, Prištini i Skoplju na tom polju su uradile malo. Niti jedna zajednička inicijativa te vrste nije pokrenuta, pa bi Zapad mogao pitati regionalne aktere šta je alternativa njihovoj politici kojoj svjedočimo. Istovremeno, takav nastup politike iz pomenutih glavnih gradova oponente aktuelnog pristupa regiji od strane Zapada stavlja u stanje reakcije, čime uvijek zaostaju jedan korak iza ponuđenog.

Zapad ocjenjuje odnos prema Rusiji

Očekivanje Zapada da će Srbija preći u njihov tabor u dogledno vrijeme je iluzija. To je jasno svakom ko i površno pogleda medije u Srbiji. Neće biti potrebno da dalje traži kako bi vidio da su nosioci nekih od najvažnijih funkcija u zemlji veće pristalice Kremlja od miliona Rusa koji su iz te zemlje pobjegli posljednjih 14 mjeseci. Dokaz očajnog stanja prozapadnih snaga u Srbiji je i činjenica da one na terenu gotovo ne postoje i da su bile jače u vremenu Miloševića. Stotine hiljada građana Srbije pobjeglo je iz te zemlje i odustalo od borbe za promjene vjerovatno i zbog činjenice da svaka nacionalistička vlast u Beogradu uspijeva da pronađe partnere na Zapadu i nastavi svoje postojanje u novom obliku.

Neuvođenje sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu dokaz je činjenice da Beograd ne želi konfrontaciju s Moskvom, makar to značilo konfrontaciju s EU koja u Srbiju šalje stotine milione eura. Jučer je u posjeti Beogradu bio švedski ministar vanjskih poslova Tobias Billström koji je od Srbije tražio da se Rusiji uvedu sankcije. Vučić je to odbio. „Rekao sam, razumijevajući poziciju Švedske, da i nas mora neko da razumije. Mi čeznemo da ostanemo vojno neutralni. Baš taj blok je 1999. napao našu zemlju. Što se tiče evropskog puta Srbije, mi smo uvijek bili zahvalni Švedskoj na toj podršci“, rekao je Vučić.

Povezani tekst: Berlinski proces ili Otvoreni Balkan: Čemu nedoumice i debata o dvije različite političke koncepcije?

Ova Vučićeva izjava pokazuje sve ono što je Zapad dozvolio Beogradu zbog regionalnog mira, preciznije zbog odsustva rata. Prvo, „proevropski“ Vučić i „prozapadna“ vlast u Srbiji ne žele da se svrstaju na stranu Zapada, onda kada su to učinile sve evropske zemlje i to skupo platile. Još je Beograd takvo ponašanje naplatio finansijskom pomoći iz Brisela. Drugo, Vučić očekuje da neko „razumije“ poziciju Srbije, koja neće da razumije poziciju ostatka Evrope. I treće, ono najvažnije, zbog bombardovanja Srbije od strane NATO-a ne želi da uvede sankcije Rusiji, dok Zapad očekuje da okolni narodi naprave ustupke prema Srbiji, na primjer ulazeći u "Otvoreni Balkan", koja je malo prije bombardovanja ratovala u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, počinivši neuporedivo veće zločine i nanijevši neuporedivo više štete nego je NATO to učinio prema Beogradu.

Prelijevanje problema

Posebno pogrešna postavka je da u namjeri okretanja Srbije ka Zapadu treba na svaki način Beogradu silom približiti nekoliko okolnih država. Tako Zapad (ne)svjesno čitavoj regiji stavlja teret koji teško mogu podnijeti krhke strukture u tim zemljama. Ostatak regije treba da „razumije“, kako to kaže Vučić, Beograd koji ne odustaje od svoje politike iz devedesetih godina, a koja je danas prerušena u „proevropski“ kurs Beograda.

Pitanje „proevropskog“ kursa regionalnih lidera zaslužuje posebnu pažnju. Prvo, ako su svi oni proevropski, onda je pitanje zašto nema napretka ka EU i napretka u državama Zapadnog Balkana. I drugo, šta bi značilo biti „proevropski opredijeljen“ ako se sve važnije političke figure u ovom dijelu Evrope svrstavaju u taj koš, odnosno koje su to „evropske vrijednosti“? Washington i Brisel bi ovu dilemu mogli riješiti. Regionalnim političkim akterima bi trebali reći da na Zapadu nema mjesta politikama koje je taj dio svijeta već odbacio i to isto zahtijevati od njih.

Vjerovatno bi okretanje Srbije Zapadu bilo uspješnije ako bi okolne države postale dio EU i NATO-a, pa bi Beograd ostao u svojevrsnoj izolaciji, ali to se ne dešava. Ovako, imamo politički proces sa nejasnim ishodom i sa permanentnom krizom u kojoj se opet govori o granicama, „pravima naroda“, „historijskim nepravdama“, a to više podsjeća na ratne devedesete godine prošlog stoljeća nego na Zapad na kome se već godinama debatuje o novom svjetskom poretku utemeljenom na korištenju tehnologija budućnosti.