Piše: Armin Sijamić
Već sada davne 2014. godine Angela Merkel pokrenula je Berlinski proces, uz značajnu asistenciju Ujedinjenog Kraljevstva koja je još uvijek bilo dio Evropske unije. Cilj Berlina i Londona bilo je okupljanje svih država Zapadnog Balkana, a koje nisu članice EU, u jedan blok koji će proširiti saradnju između sebe u razlličitim poljima.
Tada su politički komentatori ocijenili da su Berlin i London, uz podršku ostatka EU, formirali neku vrstu „čekaonice“ za ulazak u uniju, u kojoj će „vježbati“ ono što ih očekuje u EU kada se tamo pridruže.
Ovo je posebno važno naglasiti, budući da je formulacija upućivala na to da je Berlinski proces, ustvari, samo dio puta ka EU.
Sve zemlje Zapadnog Balkana su prihvatile ovu inicijativu, pa su potpisani različiti sporazumi o saradnji u oblasti saobraćaja, energetike, ekologije, digitalizacije, priznavanja ličnih isprava i univerzitetskih diploma te drugih sporazuma koji su se oslanjali na pozitivne evropske prakse, a sve pod pokroviteljstvom najveće evropske ekonomije.
Tada je priča o zajedničkom tržištu od 18 miliona ljudi zvučala primamljivo i za velike kompanije, što je otvaralo perspektive u ekonomiji i podizanju kvaliteta života građana.
Ne manje bitno, potpisnici Berlinskog procesa su se obavezali na proces pomirenja u regiji, što de facto znači da bi krvnici iz devedesetih godina prošlog stoljeća bili trajno uklonjeni iz politike i obrazovanja, odnosno njihove politike bi bile i zvanično poražene na domaćem i međunarodnom planu. Liderstvo Njemačke u ovome slučaju je važno kako na simboličkoj ravni, tako i zbog uticaja te zemlje na prilike u čitavoj EU.
Balkanska verzija
Tokom 2019. godine stanje u EU se značajno promijenilo, a migrantska kriza uzdrmala uniju. EU, posebno Francuska, poslala je jasnu poruku aspirantima za članstvo – morate čekati dok ne sredimo stanje u uniji. Tada je poručeno Albaniji i Sjevernoj Makedoniji da neće otpočeti pregovore o članstvu, a neposredno i ostalima da je njihovo članstvo još manje vjerovatno.
U oktobru 2019. godine Aleksandar Vučić, zajedno sa Edijom Ramom i Zoranom Zaevom, pokreće nešto što se zove „Mini Šengen“, a kasnije će biti preimenovano u Otvoreni Balkan. Prvobitno ime te incijative zvuči nezgrapno, što je jedan od dokaza da je njeno pokretanje iznuđeno i napravljeno preko noći. Vučić, Rama i Zaev tako su poručili svojim narodima, ali i međunarodnoj zajednici, da se na pitanju integracija radi i kada je otvoreno rečeno da se čeka.
Zaustavljanje evropskog puta za ove tri zemlje bio je značajan udarac i politikama ovoga trojca na domaćem planu. Inicijativu su uslovno podržali pragmatični Amerikanci, vidjevši u tome šansu da se dalje region drži na okupu, odnosno da se efikasnije odupre ruskom uticaju.
Ne treba izgubiti iz vida dva važna događaja koji su tada bili aktuelni. Prvi je skoro pristupanje Sjeverne Makedonije NATO-u, a drugi da je odlazak Merkel sa kancelarske pozicije u skoroj budućnosti bio više nego vjerovatan.
Tako je pomenuti trojac pokušao kreiriati nešto što je predsjednik Srbije u nekoliko nastupa opisao kao „kraće čekanja kamiona na granici“ i dostavljanje „paradajza iz Albanije“ u njegovu zemlju u kratkom roku. Proklamovani cilj stvaranja zajedničkog tržišta po uzoru na EU i ne zaslužuje komentar, budući da u sve te tri zemlje potpisnice pravila iz EU naprosto ne važe.
Uzmimo primjer rad sudova u ove tri države, pitanje radničkih prava ili javnih tendera. Da li je u takvim okolnostima moguće „vježbanje“ puta ka EU? Da li je bez pomoći Zapada moguć obračun sa korupcijom u tim zemljama, što je posebno bitno zbog onoga što se događa posljednjih mjeseci kada se određenim političkim strankama i liderima zatvaraju vrata saradnje zbog optužbi za korupciju.
Ne manje bitno, osnivači Otvorenog Balkana ne pominju pomirenje u regiji, promjenu u politici i obrazovanju te obračun sa mračnom prošlošću. Šta više, njihovo pominjanje u okolnostima koje vladaju u Srbiji bilo bi groteskno, ako već ne bi zvučalo kao uvreda, u trenucima dok Srbiju vode Vučić i Ivica Dačić.
U doba uspostavljanja Otvorenog Balkana Kosovom su upravljali Ramush Haradinaj i Hashim Thaçi o kojima bi srpski narod, da su ih pitali Vučić i Dačić, imali šta reći.
Razlog za neodumice
Odluka Beograda, Tirane i Skoplja da stvaraju nešto za što su stručnjaci rekli da već postoji u okviru postojećih sporazuma (Berlinski proces ili CEFTA, na primjer) sigurno ne bi bila ni tema u Bosni i Hercegovini da u članstvo nije pozvana naša zemlja te Kosovo i Crna Gora.
Članstvo Kosova u Otvorenom Balkanu za Tiranu je možda dobar plan, budući da bi Priština i Beograd ušli u daljnje odnose na jednakim osnovama. Uz to, zajedno sa Albancima u vladi u Skoplju, činili bi predominantnu snagu unutar bilo kakve organizacije koja bi dijelila kolač po osnovu ravnopravnosti potpisnica.
Dolaskom Albina Kurtija na vlast, oponenta Ramine politike, plan je pokvaren, a rezerve prema pristupanju izrazile su Crna Gora i Bosna i Hercegovina koja nije mogla da postigne konsenzus po ovom pitanju. Probosanske stranke, sa pravom, plašila je integracija u nešto što tek poprima oblik, a u čemu su lider Srbija i Albanija, dvije nesređene zemlje u mnogim poljima prema ocjeni EU i mnogih nevladinih organizacija.
Milo Đukanović je odbio Crnu Goru pridružiti Otvorenom Balkanom objašnjavajući da će tamo Crna Gora nazadovati sa svom putu ka EU. Zapad Vučićevu i Raminu ideju nije u potpunosti podržao, niti odbacio. Ona je kao takva dobila uslovnu podršku ako će biti slična Berlinskom procesu. Međutim, čemu stvarati nešto što će ličiti na već postojeće koje je neuporedivo bolje? Odgovora na takva pitanja nema, ali sigurno ima tajnih planova i različitih kalkulacija. Recimo, neka ruska kompanija, kojoj Srbija nije uvela sankcije, preko noći bi mogla ući na tržište susjednih država u skladu sa potpisanim sporazumima.
Odnosno, neka američka ili evropska kompanija bi mogla ući na zajedničko tržište jednim potezom pera u Tirani, Sarajevu ili Beogradu. To upućuje na jasan zaključak da ni osnivači Otvorenog Balkana nisu sigurni šta žele i kakvu bi „uslugu“ učinili Balkanu. Ne treba isključiti da bi takav površan pristup, recimo u gospodarenju vodama ili šumama, mogao čitavu regiju dugo ostaviti izvan EU i tako planiranu „čekaonicu“ iz Berlinskog procesa pretvoriti u posljednju stanicu.
Debata o pristupanju BiH, Kosova i Crne Gore postaje apsurdnija zbog činjenice da na brojna pitanja iz te tri države nema odgovora od strane potpisnica. Ma šta o tome neko mislio „kraće čekanje kamiona na granici“ i dostava „paradajza iz Albanije“ nije odgovor na ozbiljnje političke, sigurnosne i ekonomske dileme. Kada se tome dodaju i narativi o proširenim albanskim i srpskim državama, promjeni granica i sukobima kojima svjedočimo u Crnoj Gori i na Sjeveru Kosova, iznenađuje da još uvijek ima onih koji ne traže odgovore na ta pitanja.
Napetosti godinama rastu i u BiH i na svu sreću međunacionalnih sukoba poput onih na sjeveru Kosova i u Crnoj Gori nema. U nekom scenariju moglo bi doći do sukoba i da BiH postane dio Otvorenog Balkana, zajedno sa Kosovom i Crnom Gorom. U tom slučaju objektivni posmatrač iz EU mogao bi ironično zaključiti da se svi sukobi dešavaju u „Malom Šengenu“ i niti jedan u onom orginalnom.
Međutim, Otvoreni Balkan je još uvijek opcija na stolu. Po inerciji iza nje će stati i neke države koje od toga nemaju koristi, što je možda najporaznija činjenica za one koji se opiru „neevropskoj“ budućnosti regiona. Te snage nemaju svoje incijative unutar postojećih, ili nekih novih političkih procesa.
Nedostatak takvih ideja i politika od onih koji su okrenuti budućnosti, miru i međusobnom poštovanju razlog su zašto i oni sa suprotne strane političkog spektra međunarodnoj zajednici mogu djelovati kao razuman partner, iako je rezultat njihove politike vidiljiv i danas trideset godina od odbijanja da se države bivše Jugoslavije mirno pridruže zajednici evropskih naroda.