WASHINGTONSKI SPORAZUM Zadovoljavanje želja agresora ili uspostava mira?

(Patria) - Dvadesetdevet godina je prošlo od potpisivanja Washingtonskog sporazuma, koji je prethodio Daytonskom mirovnom sporazumu, kojim je u Bosni i Hercegovini uspostavljen mir.

Washingtonski sporazum 18. marta 1994. u Washingtonu su potpisali tadašnji bosanskohercegovački premijer Haris Silajdžić, hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić i predsjednik tzv. Herceg-Bosne Krešimir Zubak.

Sporazumom je dogovoreno primirje između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Ukinuta je tzv. Herceg-Bosna i dogovoren kantonalni ustroj teritorija pod kontrolom ARBiH i HVO-a.

Tada je dogovorena Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH), koja je podijeljena na deset kantona, koji su uvedeni kako bi se spriječila dominacija jednog naroda nad drugim.

Washingtonski sporazum trebao je biti samo prva faza dogovora, a druga je podrazumijevala uključivanje i Rs-a u pregovore. Prema ovom planu, Rs je trebala da nestane i da se na nivou cijele Bosne i Hercegovine uspostavi kantonalno uređenje, što su kasnije Amerikanci odbacili.

Novinska agencija Patria kontaktirala je jednog od potpisnika Washingtonskog sporazuma Krešimira Zubaka, koji, međutim, nije bio raspoložen za razgovor.

- Nemam stvarno vremena, nisam u Sarajevu, nešto radim. Inače ne dajem telefonom nikakve izjave - rekao nam je kratko Zubak.

A oni koji jesu bili raspoloženi da nam iz današnje perspektive govore o ugovoru iz 1994. godine su akademik i član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Mirko Pejanović, te univerzitetski profesor Senadin Lavić. Pitali smo ih tri identična pitanja. Stavovi su im, neočekivano, dijametralno suprotni.

Prije 29 godina potpisan je Washingtonski sporazum. Kako Vi s ove vremenske distance gledate na sve ono što nam je taj sporazum donio?

Pejanović: Washingtonski mirovni sporazum, posmatran u historijskom kontekstu, ima svoju veliku važnost. Osigurao je nekoliko elemenata za očuvanje integriteta i suvereniteta države Bosne i Hercegovine i uspostavu mira.

Prvi je da je administracija SAD-a s Washingtonskim mirovnim sporazumom preuzela liderstvo da se u Bosni i Hercegovini uspostavi mir. A drugi je da je u Bosni i Hercegovini na terenu stao vojni sukob između bošnjačkog i hrvatskog naroda, koji je sam po sebi donosio velike gubitke ljudi i svega onoga što rat znači.

Ja sam tad bio član Predsjedništva, bio sam i po terenu, i mogu samo svjedočiti da su ljudi i s jedne i s druge strane izlazili iz rovova, radujući se kao djeca, jer su to sve u osnovi komšije. To je zaista bilo veliko.

Sljedeći važan momenat je to da je Washingtonski mirovni sporazum bio prvo poluvrijeme da dođe do Daytonskog mirovnog sporazuma. Ojačale su snage Armije Republike BiH, u sadejstvu sa HVO-om u zapadnoj Bosni, tako da su time stvorene opšte prilike za uspostavu Daytonskog mirovnog sporazuma.

Naravno, život je išao dalje. Ja sad ne bih ulazio u to kakva su ta ustavna rješenja i jesu li mogla biti bolja. Ali mir sve gradi, rat sve ruši. To me je podučio komšija Rizo Selmanović. Kad sam ja bio van Predsjedništva, on me je zovnuo na kafu i kazao: "Vidiš, ovo se sve ruši, a u miru se sve gradi". Eto, to je ipak vodilo ka konačnom miru u Bosni i Hercegovini.

Ima, naravno, kritičkih mišljenja i da je ovaj sporazum mogao biti povoljniji u nekim rješenjima unutrašnjeg ustrojstva u smislu kantona. To je bilo stalno prisutno. A postoje i mišljenja, uz sve to što je sporazum donio, da je on na svoj način olakšao da se ostvari koncept entiteta. Ali, eto, vremenom ćemo izučavati sve što moramo izučavati. Važno je da je to išlo u prilog mira.

Pejanović: Mir sve gradi, rat sve ruši (Foto: IFIMES)

Lavić: Radi se o kontroverznom ratnom sporazumu iz 1994. između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine kojim se dio Republike BiH pretvara u "Federaciju BiH" (federacija multietničkih kantona), koja se onda stavlja u konfederalni odnos s Republikom Hrvatskom.

Sporazumom se okončava ratni sukob između Armije RBiH i HVO-a. Ta konfederalna veza jasno označava da teritorija koju su okupirali Miloševićevi vazali u Bosni ima neki drugi "plan", što će Daytonskim mirovnim sporazumom biti dovršeno! Naknadno se odustalo od konfederalnih veza "Federacije" i Hrvatske.

Naravno, ne bismo smjeli zaboraviti plan za podjelu Republike BiH koji su postavili David Owen i Thorwald Stoltenberg 1993. godine, koji je potaknuo masivne napade HVO-a u ratu za stvaranje hrvatskih teritorija u Bosni. Iz toga je proizašao UZP!

Tim sporazumom nastavljeno je postavljanje Republike Bosne i Hercegovine na mesarski panj i jasno je da time otpočinje potiskivanje Ustava RBiH i nametanje novog ustavnog aranžmana u okolnostima agresije i totalnog rata protiv civilnog stanovništva. U koordinaciji internacionalne zajednice i lokalnih političara, Republika Bosna i Hercegovina se, nažalost, projektirano reducirala na ratom napravljenu zajednicu tri odvojene etničke grupe i to se kroz nove ustavne aranžmane etabliralo. Tako su ratni poduhvati Miloševića i Tuđmana legalizirani pod medijacijom internacionalne zajednice.

Washingtonski sporazum govori o "multietničkim kantonima", ali odmah u drugoj liniji radi na procesu razgradnju države na manje dijelove koji nisu izraz njezinih povijesnih regija. Dakle, već se time započinje stravični proces pervertiranja našeg društvenog i političkog poretka u kojem smo danas zatočeni kao u ludnici. Nad nama su svoju vlast ostvarili nacionalisti i fašisti. Nažalost! Washingtonski i drugi sporazumi s internacionalnim medijatorima samo su ozvaničili i potvrdili ratne linije osvajanja i odbrane Republike BiH. To je bilo ciničko zadovoljavanje želja agresorskih lidera Tuđmana i Miloševića u Bosni.

Jesu li možda Amerikanci danas svjesni greške koju su tada napravili - ne dozvoljavajući kantonizaciju BiH, već formiranje entiteta Rs?

Pejanović: Pa ne bih ja Amerikance stavljao u negativni kontekst. Zapamtite, da nisu Amerikanci preuzeli liderstvo i za jedan i za drugi sporazum, pitanje je gdje bi sad Bosna i Hercegovina bila.

Lavić: Ne vjerujem da se radi o grešci. Od početka agresije se znalo da će Bosna biti ostavljena u stanju ovisnosti od srpske i hrvatske hegemonije, pod posebnim vidom kontrole i uplitanja u unutarnje stvari nezavisne države. Narativ o kantonizaciji Bosne je dio "andaluzijskog" modela fragmentacije državne teritorije kojim se gubi državna vlast na cijeloj teritoriji i svodi se na nivo etničke grupe koja se onda predstavlja kao "suverena". To su već u Lisabonu 1992. dogovorili "predstavnici naroda" BiH. Tako je "dogovaranje naroda" dovelo do etničke teritorijalizacije koja je ratom učvršćena i detaljno oblikovana.

Ne bismo smjeli zaboraviti da su Alain Juppe i Klaus Kinkel aktivno radili na pravljenju novog ustava Bosne razdijeljene na male teritorije, iz čega je nastala "Federacija BiH". Time susjedne države, koje su bile agresori za vrijeme agresije na Republiku BiH, dobijaju prostor da sačuvaju svoju hegemoniju u Bosni dejtonskom podjelom njezine teritorije prema omjeru 51:49.

Proces kantonizacije Bosne, dakle, vodio je direktno urušavanju države koja se pretvara prema planu u "tronarodnu zajednicu" nad kojom ne funkcionira vladavina prava, nego otuđene etničko-religijske oligarhije koje su neka vrsta nedodirljivih klubova za odabrane.

Lavić: Opasni su ti internacionalni dušebrižnici i mešetari (Foto: Medija centar Beograd)

Nakon toliko godina danas imamo sukobe između onih koji su potpisali Washingtonski sporazum. Da li je, prema Vašem mišljenju, glavni razlog za taj sukob Izborni zakon BiH ili možda ipak postoji neki dublji uzrok?

Pejanović: Pa znate šta. Ja sam mnogim ljudima rekao - sve su stranke parcijalni interesi i one su prolazne. A država je država. I sistem je sistem. Vjerovatno će se odnosi između HDZ-a i SDA mijenjati, sad su takvi kakvi jesu. Znate da su 30 godina bili nerazdvojni. Ne znači da sutra neće biti kao braća. Ne bi se trebalo iz toga izvlačiti zaključak da sad evo propadamo zbog toga.

Lavić: Mislim da je razlog dublji. Naracija o tzv. Izbornom zakonu BiH samo je površinska priča kojom se skreće pozornost s ključnog cilja HDZ-ove politike da se omeđi "hrvatska teritorija" i da se entitet "FBiH" potčini susjednoj Hrvatskoj. Pored toga, treba imati u vidu potrebu multinacionalnog kapitala da ovlada resursima Bosne koji su još uvijek u rukama domaćih ljudi. Opasni su ti internacionalni dušebrižnici i mešetari koji su tobože zainteresirani za građane i navodno se zato bore protiv korupcije.

Washingtonski sporazum, kao i Daytonski, računa sa željama agresora i njih zadovoljava na bosanskoj teritoriji jer je sasvim jasno da Srbija ne odustaje od onoga što je u ratu okupirala i što je pretvoreno u entitet Rs. Tuđman i Milošević su se dogovorili oko ratnih procesa, tako da će srpski pobunjenici u dijelovima okupirane Hrvatske biti pušteni niz rijeku kada zato dođe vrijeme.

Aktualni je problem s teritorijom entiteta "FBiH", jer hegemonijske strukture iz Hrvatske još uvijek nisu ovladale cijelom teritorijom većeg entiteta. U tom kontekstu je Herr Schmidt obavio nekoliko pomoćnih poteza koji bi poslužili tom cilju. Hrvatska pokušava ostvariti svoju hegemoniju na 51% teritorije Bosne. Na taj način bi dostigla poziciju koju ima Srbija s entitetom Rs u Bosni i Hercegovini. Bosna se, nažalost, i dalje tretira u srpskom i hrvatskom ekspanzionizmu kao područje tehničkog razgraničenja njihovog nacijskog hegemonizma.

(Delvin Kovač)