
Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić
Neke političke ideje ne nestaju porazom svojih zagovornika, niti slabe zbog promjene historijskih okolnosti. One samo mijenjaju jezik, metode i političke zastupnike. Velikodržavna ideja o teritorijalnom preuređenju prostora bivše Jugoslavije, na štetu Bosne i Hercegovine, jedan je od takvih primjera. Ova ideja je nekada bila artikulirana kroz akademske dokumente i političke programe, potom provođena ratom i etničkim čišćenjem, a danas se ponovo pojavljuje u izjavama koje direktno zagovaraju nestanak Bosne i Hercegovine.
Izjava akademika SANU-a Koste Čavoškog, koji predlaže da entitet Rs u pogodnom trenutku proglasi nezavisnost i pripoji se Srbiji, da se Hrvati iz BiH pripoje Hrvatskoj, a da Bošnjaci formiraju vlastitu državu, nije slučajna politička provokacija. Indikativno je što se takav scenario predstavlja kao put prema 'mirnoj Bosni'. Riječ je, zapravo, o zamisli o Bosni bez Bosne – državi čiji bi teritorijalni i politički integritet bio ukinut, a njeni građani razvrstani prema etničkoj pripadnosti i interesima susjednih država.
Od 'ugroženog naroda' do teritorijalnog plijena
Da bi se razumjela politička težina ove poruke, potrebno se vratiti u 1986. godinu i Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti. Taj dokument objavljen je u septembru 1986. godine u 'Večernjim novostima' kao nedovršen tekst, iako nije formalno usvojen kao akt SANU-a, njegov politički i ideološki značaj ne može se svesti na tu formalnu činjenicu. Memorandum je artikulirao narativ o navodnoj ugroženosti srpskog naroda, osporavao tadašnji ustavni položaj Srbije i ubrzao političke ideje o teritorijalnom objedinjavanju Srba kao historijskom cilju.
Značaj Memoranduma nije u tome da se svaka kasnija politička odluka može direktno izvesti iz pojedinačnih rečenica tog dokumenta. Važniji je obrazac političkog mišljenja koji je učinio legitimnim: predstavljanje tzv. 'nacionalnog pitanja' kao neriješenog 'historijskog duga', osporavanje postojećih granica i političkog poretka, te podređivanje prava drugih naroda i država projektu zamišljenog teritorijalnog objedinjavanja. Memorandum je bio intelektualna priprema za velikodržavni projekat.
Takva politička ideja dobila je konkretnu političku i vojnu artikulaciju: raspad Jugoslavije obilježili su pokušaji prekrajanja republičkih granica, stvaranja etnički homogenih teritorija, progoni i masovni zločini. Republika Bosna i Hercegovina bila je jedna od glavnih meta tog projekta. Genocid u Srebrenici, kao i drugi zločini počinjeni tokom agresije, nisu bili slučajni incidenti izvan političkog konteksta, nego dio historije nasilnog ostvarivanja srbijanskih teritorijalnih ambicija.
Memorandum SANU-a nije bio jedini uzrok raspada Jugoslavije, niti se historija može svesti na jedan dokument. Ali je ostao važan simbol i izraz političkog mišljenja koje je opravdavalo teritorijalne pretenzije. Čavoškijeva izjava pokazuje da te ideje nisu nestale, čak ni nakon što se nisu mogle ostvariti ratom.
Dejton nije sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine
Dejtonski mirovni sporazum zaustavio je rat i potvrdio kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine kao države. Ustav BiH, kao njegov sastavni dio, ne daje entitetima pravo na otcjepljenje niti ih određuje kao samostalne države. Zato pozivi na izdvajanje entiteta iz ustavnog poretka nisu legitimna rasprava o budućnosti, nego osporavanje temelja na kojima počiva mir.
U tom kontekstu Čavoškijeva izjava predstavlja poziv na odustajanje od mira. Žalosno je da akademik ne želi da spozna da je Bosna i Hercegovina prostor s historijskim kontinuitetom, prostor zajedničkog života i ljudi koji imaju pravo na mir i svoju državu. Kostin anahroni projekat etničke podjele, predstavljen jezikom navodnog rješavanja tzv. 'nacionalnih pitanja' državu ne posmatra kao političku zajednicu ravnopravnih građana, nego kao teritorij jednog plemena.
BiH je država svih svojih građana, bez obzira na njihovo etničko porijeklo. Uostalom, ni Srbija nije nastala niti opstaje kao država stanovnika jednog sela ili jednog porijekla – u nju su se, kao i u druge evropske zemlje, doseljavali ljudi različitih korijena, pa i iz banatskog sela Čavoša, današnjeg Grăniceri u Rumuniji.
Kada akademska titula postane politički instrument
Pažnju zaslužuje i činjenica da je Čavoški (još uvijek) član SANU-a. Njegov javni nastup ne može se automatski pripisati zvaničnoj politici Akademije, ali legitimno je postaviti pitanje kakav odnos ta institucija ima prema javnim istupima svojih članova koji otvoreno zagovaraju nestanak susjedne, internacionalno priznate države. Akademski autoritet ne može biti zaklon za retrogradne političke ideje koje dovode u pitanje mir. Zato ratobornom akademiku smeta i OHR. Njegovi pozivi na ukidanje ili zatvaranje OHR-a ne mogu se posmatrati izolirano od šireg političkog konteksta. Mandat visokog predstavnika dio je Dejtonskog mirovnog sporazuma, a sam OHR nije uzrok političke krize u Bosni i Hercegovini. Naprotiv, mehanizmi međunarodnog nadzora predstavljaju prepreku ostvarivanju akademikovih političkih fantazija.
Srbija, kao susjedna država i potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, ima obavezu poštovati suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Ona nema pravo da etničke ili ideološke argumente koristi za ugrožavanje državnosti Bosne i Hercegovine.
Bosni i Hercegovini ne treba saglasnost SANU-a da bi ostala cjelovita. Njen suverenitet nije predmet pregovora, a njena teritorija nije ničiji 'historijski dug' niti 'nacionalni' plijen (kako je nakon rata entitet Rs predstavljao jedan drugi član SANU-a). Bosna, za razliku od velikodržavnih projekata koji su dolazili i prolazili, ima vlastitu hiljadugodišnju tradiciju postojanja i svoj kulturni kod. Njena budućnost je u rukama njenih građana, a ne u rukama autora prijeratnih i poslijeratnih memoranduma.
Komentari (0)
Prijavite se za komentiranje
PrijavaJos nema komentara. Budite prvi!
Minuta
Sve →Iz drugih kategorija

Predsjednik Skupštine SSFMUP-a Adis Muhibić učesnik regionalne konferencije o psihološkoj zaštiti policije


























