Historija je učiteljica života, osim u Bosni i Hercegovini

Za NAP piše: Amel Delić, profesor na Fakultetu za upravu UNSA

Tokom proslave izborne pobjede Studentske liste u Nišu, televizijske kamere zabilježile su izjavu simpatizera te liste koji je rekao: "Živjela slobodna Srbija", "Ratko Mladić je heroj" i "Kosovo je Srbija."

Taj Ratko Mladić je presuđeni ratni zločinac koji je 1995. godine pred kamerom poručio: "Došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru."

O kakvoj osveti se radi ilustruje i dio govora sa Gazimestana 1989. godine kada je Slobodan Milošević, osvrćući se na kosovsku bitku, izjavio: "Šest vijekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene."

O tom Kosovu, Milošu Obiliću i srpskim vitezovima koji su se probili do Muratovog šatora, knezu Lazaru i kosovskom zavjetu je govorio i student sa kapom šajkačom na velikom studentskom protestu na beogradskoj Slaviji 28. juna 2025. godine, na Vidovdan. O kosovskom zavjetu, Lazaru i Obiliću je na skupu govorio i profesor Milo Lompar sa Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Takva ideologija je kroz historiju rezultirala istim obrascem. Prisjetimo se samo nekih fragmenata.

Krenimo sa 1689. godinom kada su srpska i habzburška vojska spalile Novi Pazar i pobile njegovo svo dostupno stanovništvo. Tih godina su počinjeni i zločini nad Bošnjacima u Herceg Novom koji je u to vrijeme imao 45 džamija, 40 mesdžida i 2 medrese.

Nekoliko godina kasnije, u Cetinju je izvršeno etničko čišćenje nad Bošnjacima koje vladika Petar II Petrović Njegoš naziva istragom poturica u djelu "Gorski vijenac". Njegoš etničko čišćenje predstavlja kao junački čin koristeći izraze "đavolji kot", "smrad poturica", "rika hodža" i "jaračenje džamijskih munara".

Slično opisuje i srbijanski historičar Stojan Novaković, koji piše da se od XIX stoljeća u Srbiji vrši generalno trijebljenje Turaka iz naroda.

Zašto iz bosanske perspektive pišem o Novom Pazaru i Herceg Novom? Zato što je to do malo više od stoljeća bio bosanski teritorij sa većinskim bošnjačkim stanovništvom. Kao što je bio i Kolašin 1858. godine, kada je u njemu zapaljeno oko 600 Bošnjaka. Kao što je bio i slučaj u Šapcu, Loznici i Malom Zvorniku, gdje se kao posljedica naredbe Obrenovića da se imaju zadržati "samo Cigani ako su muhamedanske vjere" pojavio veliki broj takozvanih bijelih Cigana, koji su bili Bošnjaci koji su pragmatično postupili da sačuvaju i vjeru i dom.

O tome se rijetko i govori na ovakav način. Najveći broj stanovnika Bosne i ne zna ovu činjenicu. Kao što ne znaju ni da je Savamala pored Beograda na vodi zapravo Sava mahala ili Savska mahala. Taj Beograd je, kako piše Otto Ranke, imao 90 posto stanovnika Bošnjaka, 7 posto Turaka i 3 posto Jevreja i Srba.

Ne tako davno, 1870-ih je većinsko stanovništvo u Nikšiću bilo bošnjačko. Baš kao i u Užicu, o čijem stradanju prijatelju, hafizu Ibrahimu iz Bijeljine pismo piše Husein efendija, Užičanin koji, između ostalog, napisa: "…kad nam Užice naše zapališe i to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratimismo."

Pa nastavlja: "Ali mi sebe poznavali nismo. I vazda treba da nas planina udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. Ali kasno, moj hafize. Sad nam pameti više ne treba. Sad sve to slobodno moremo u jalu baciti. Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše dok smo skupa za istom sofrom bili. A znate li vi, moj hafize?"

I ne znadoše potomci bijeljinski, jer ih slična sudbina dočeka 1992. godine. I tu najbolje prepoznajemo obrasce.

Karađorđe Petrović, vođa prvog srpskog ustanka, je u maju 1809. godine rekao domaćem bošnjačkom stanovništvu, prije nego ih je 2.500 pobio, da im se neće ništa dogoditi ako prestanu sa odbranom grada. Baš kao što je u julu 1995. govorio Ratko Mladić civilima u Srebrenici i dijelio čokoladice djeci.

A onda genocid, ubijanje djece, baš kao nekoliko decenija ranije u Priboju kada je ubijeno oko 1.800 djece. I kako zaklaše u zadnjoj agresiji tek rođenu djecu u Prijedoru ili Srebrenici, tako u Drugom svjetskom ratu pored Drine 13 puta probodoše djevojčicu Nuriju.

Kako je nana ležala ispod mrtvih leševa pored kuće Živa lomača u Višegradu 1992. godine, tako je i Bošnjakinja iz Bileće nekoliko decenija ranije provela više od 60 dana među leševima. Ubijani su Bošnjaci i paljena su njihova imanja i u Prvom i Drugom svjetskom ratu i u agresiji 1990-ih, i više puta prije toga.

Ali, kao što upita Husein Užičanin, znate li vi? Neki kum Ilija je posjetio porodicu Šaljunović u Plavu početkom XIX stoljeća, pa u njihovoj kući pobio 12 svojih kumčadi. Mnogo je onih koje su 1990-ih ubili ili mučili njihovi školski drugovi, kolege sa fudbalskih terena i kumovi.

A onda svaki put između dva pokolja kumstvo, bratstvo i jedinstvo i priče - nemojte trovati djecu, gledajte u budućnost, prizivate ratove i tome slično. Tako rekoše partizanski prvaci u Foči kada se nakon Drugog svjetskog rata govorilo o podizanju spomenika žrtvama četničkog pokolja. Kazaše: "Nemojte sada spomenik žrtvama, jer onda nema ništa od pomirenja."

Pa se onda 1991. godine, u idiličnom bratstvu i jedinstvu u Karađorđevu sastaše general-major Jugoslavenske narodne armije Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije Slobodan Milošević, i dogovoriše da podijele Bosnu i Hercegovinu, što je rezultiralo međunarodno presuđenom dvostrukom agresijom.

I tako, opet na obrasce. "Gorski vijenac" u kojem Njegoš opisuje istragu poturica je bio obavezna lektira u socijalističkoj Jugoslaviji. Zločinac Ratko Mladić, koji se borio protiv dahija i kojeg su veličale pristalice Studentske liste bio je na platnoj listi Ministarstva odbrane SR Jugoslavije do 2001., a penziju je primao do decembra 2005. godine.

Podsjetimo da je Slobodan Milošević, u sličnoj revoluciji kao što je ova studentska, svrgnut 5. oktobra 2000. godine. Dakle, nova Srbija je Mladiću davala platu i penziju još više od četiri godine. Dakle, na čelu te države je bio Vojislav Koštunica, a premijer Zoran Đinđić.

Šta onda očekivati od nove vlasti u Srbiji? Definitivno unutrašnje reforme, jer su se zbog toga stoički borili oko dvije godine. Nesporno je da su građani Srbije sebi izabrali vlast da ih zaštiti od narkokartela, korupcije, zloupotrebe javnih resursa i svih drugih unutrašnjih problema.

Nesporno je da je Aleksandar Vučić, sa još jednim prepoznatljivim studentom iz ranijih vremena Vojislavom Šešeljom boravio na sarajevskom ratištu, kao što je ranije držao motivacione govore Srbima u Hrvatskoj. I da je bio ministar u Miloševićevoj vladi, kao i da kao predsjednik Srbije nije priznavao genocid u Srebrenici. Dakle, zločinac praktičar i zločinac ideolog.

Ali, kojim će putem krenuti Studentska lista čiji kandidati izlaze na trg uz taktove Marša na Drinu, srpske vojne koračnice iz Prvog svjetskog rata, ali i pjesme pod čijim taktovima je spaljen Vukovar 1991. godine i pobijene desetine hiljada civila uz Drinu od 1992. do 1995. godine, sa kulminacijom u Srebrenici?

Ta lista se do sada nije puno izjašnjavala ni u pogledu Kosova, ni Srba u Crnoj Gori, ni bosanskohercegovačkog entiteta Republika srpska. Do sada su dominantno na emocijama okupili široke mase pod jedinstvenim motivom smjene Vučićevog režima. Sa emocija prelaze na djela. U pogledu unutrašnjih pitanja Srbije sigurno sa drugačijim pristupom. U pogledu vanjske politike i djelovanja, vjerovatno bez velikih razlika.

Jedna se stvar Srbima mora priznati, a to je organizovanost i prilagodljivost radi ostvarenja primarnih ciljeva. Takvi su bili i ovi u Bosni i Hercegovini. Sjetimo se američkog ljubimca Milorada Dodika koji je priznao genocid u Srebrenici i osuđivao ratne zločince Karadžića i Mladića, pa ga uporedimo sa današnjim Dodikom. Taj Dodik, nakon pobjede Studentske liste, izjavi i da je Bog progovorio kroz narod i da su Srbi gdjegod se nalazili jedan narod.

Hoće li to Dodiku biti dovoljno da održi odnose sa srbijanskom vlašću? Ili će tu ulogu preuzeti Draško Stanivuković kojeg su prije nekoliko godina ljubile sarajevske gospođe na Baščaršiji? Ili neko treći?

A zašto nas to zanima? Nemojmo trovati budućnost. Animirajmo naše studente na aktivniji doprinos društvenim procesima. Sakrijmo se iza naših pasivnih studenata kada je nama starijima bilo svejedno što nam je u prošlom mandatu suspendovan Ustav Federacije Bosne i Hercegovine.

Ili jednostavno, ne zamarajmo se politikom. Pustimo to, jer život teče. Lakše je uz Zdravka Čolića, koji je pjevao i Vučiću, i Dačiću, i Sarajevu, a vjerovatno će i Studentskoj listi. Jer, sve su to obrasci.

I zato, po treći put da citiram efendiju iz Užica: "I vazda treba da nas planina udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. Ali kasno, moj hafize. Sad nam pameti više ne treba. Sad sve to slobodno moremo u jalu baciti. Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše dok smo skupa za istom sofrom bili. A znate li vi, moj hafize?"