
Piše Muamer Bandić, zastupnik u Skupštini KS
Pitanje izbora predsjedavajućeg i zamjenika predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo ne bi trebalo biti predmet političkih improvizacija niti proizvoljnih tumačenja Ustava i Poslovnika. Riječ je o pitanju koje je uređeno ustavnim i poslovničkim normama, a njihova primjena mora biti dosljedna, bez obzira na političke interese bilo kojeg pojedinca ili kluba.
U suštini, ovo pitanje je jednostavno. Član 18a. Ustava Kantona Sarajevo propisuje da svaki klub delegata konstitutivnih naroda i Ostalih predlaže po jednog kandidata iz reda svojih članova za mjesto predsjedavajućeg ili zamjenika predsjedavajućeg Skupštine. Istim članom, propisano je da kandidate potvrđuje Skupština, u skladu sa svojim Poslovnikom.
Ustav je, dakle, jasno razdvojio dvije nadležnosti: klubovima je dao pravo predlaganja kandidata, a Skupštini nadležnost potvrđivanja tih kandidata.
I to nisu iste nadležnosti. Mogućnost predlaganja nije odlučivanje, jer nominacija nije isto što i potvrđivanje, što znači da prijedlog kluba nema snagu konačne odluke Skupštine.
Ovakva formulacija nije slučajna. Ustavotvorac je svjesno razdvojio dvije faze postupka i dvije različite nadležnosti. Prva je nadležnost kluba da predloži, odnosno nominira kandidata. Druga je nadležnost Skupštine da o tom kandidatu odlučuje i potvrdi ga. Dakle, Skupština je zakonodavni organ kojem je Ustavom izričito povjerena ta nadležnost.
Potvrđivanje kandidata predstavlja akt Skupštine, a ne akt kluba, jer odluka o potvrđivanju mora biti rezultat postupka odlučivanja u Skupštini.
Prema tome, činjenica da je klub predložio kandidata ne znači da je taj kandidat automatski potvrđen, niti da je prijedlog kluba obavezujući u postupku donošenja odluke o izboru na tu poziciju.
Ukoliko Skupština ne potvrdi predloženog kandidata, pravno gledano, nije došlo do potvrđivanja kandidata. Ne postoji ustavni osnov da se neuspješno glasanje Skupštine tretira kao potvrđivanje, niti da se prijedlog kluba pretvori u odluku koju Skupština nije donijela.
Nedonošenje pozitivne odluke kojom se potvrđuje prijedlog kluba nikako ne predstavlja kočenje ili opstrukciju u izboru rukovodstva. Naprotiv, ono predstavlja Ustavom zagarantovanu parlamentarnu proceduralnu mogućnost koju niko ne može osporiti niti zaobići.
Da je namjera ustavotvorca bila da klubovi neposredno odlučuju o tome ko će biti potvrđen, Ustav bi propisao da klubovi imenuju članove rukovodstva Skupštine ili da je odluka kluba obavezujuća za Skupštinu. Međutim, takva odredba ne postoji.
Naprotiv, član 18a. Ustava KS izričito propisuje da kandidate potvrđuje Skupština, u skladu sa svojim Poslovnikom.
Zato je ustavnopravno neutemeljeno tumačenje prema kojem bi prijedlog bilo kojeg kluba automatski morao biti prihvaćen, a glasanje Skupštine svedeno na puku formalnost. Takvo tumačenje klubovima bi dodijelilo ovlaštenje koje im Ustav nije dodijelio, a Skupštini, instituciji koja je ustavno nadležna za donošenje odluka, oduzelo stvarnu mogućnost odlučivanja o potvrđivanju kandidata.
Ustav je napravio jasnu razliku između prava predlaganja i ustavne nadležnosti odlučivanja. Klub predlaže. Skupština odlučuje. I niko ne može jednu ustavnu nadležnost zamijeniti drugom.
Poslovnik propisuje proceduru, a ne političku improvizaciju
Član 18a. i 19. Ustava KS ne ostavljaju potvrđivanje kandidata izvan pravnog okvira, već izričito upućuju na Poslovnik Skupštine.
Glava VII Poslovnika Skupštine Kantona Sarajevo uređuje izbore, imenovanja, potvrđivanja, smjenjivanja i razrješenja. U Glavi VII, član 195. Poslovnika propisuje da se o prijedlogu za izbor, odnosno imenovanje, glasa za svakog kandidata posebno.
A član 200. Poslovnika propisuje:
„Izabrani su, odnosno imenovani oni kandidati koji su dobili većinu glasova ukupnog broja poslanika/zastupnika.
Glasanje će se u drugom krugu ponoviti za ona mjesta za koja predloženi kandidati nisu dobili potrebnu većinu, i to sa drugim kandidatima.
Ukoliko predloženi kandidati ni u drugom krugu glasanja ne dobiju potrebnu većinu, ponavlja se cijeli izborni postupak za izbor odnosno imenovanje na predloženo mjesto, odnosno položaj, ali sa drugim kandidatima.“
Ove odredbe potvrđuju princip pojedinačnog izjašnjavanja o kandidatima i propisuju postupanje u slučaju kada kandidat ne dobije potrebnu većinu.
Poslovnik, dakle, ne poznaje automatsko prihvatanje kandidata bez stvarnog odlučivanja. Naprotiv, propisuje konkretan postupak u slučaju neuspješnog glasanja, a ukoliko ni tada ne bude potrebne većine, ponavljanje cijelog postupka sa drugim kandidatima.
I to ne predstavlja miješanje u unutrašnji rad kluba, već obavezni nastavak postupka u okviru parlamentarne procedure.
To nije stvar političke volje, pregovaračke taktike ili nečijeg tumačenja. To je poslovnička norma od koje se ne može odstupati.
Niko nema pravo preskočiti propisani postupak zato što mu rezultat glasanja ne odgovara, niti se neuspješno glasanje može pravno reinterpretirati kao uspješno potvrđivanje kandidata.
U parlamentarnom sistemu glasanje nije formalnost. Ono je čin odlučivanja. A odluka postoji samo ako je donesena u skladu s propisanim pravilima.
Ustav i Poslovnik moraju se tumačiti kao jedinstven pravni okvir
Član 18a. i 19. Ustava KS i odredbe Glave VII Poslovnika ne mogu se tumačiti izolovano, niti se jedna odredba može koristiti kako bi se poništila svrha druge.
Ustav propisuje ko predlaže kandidate i ko ih potvrđuje. Poslovnik uređuje proceduru odlučivanja i posljedice ukoliko kandidat ne dobije potrebnu većinu.
Pravno tumačenje koje bi klubovima dalo konačnu nadležnost potvrđivanja kandidata bilo bi suprotno izričitoj ustavnoj odredbi da kandidate potvrđuje Skupština.
I sa pravnog aspekta, tu je ustavno-poslovnička procedura potpuno jasna.
Kome nije, neka posebnu pažnju obrati na član 19. Ustava KS, koji propisuje da Skupština donosi Poslovnik većinom glasova poslanika te da se Poslovnikom bliže utvrđuje način potvrđivanja kandidata za predsjedavajućeg i zamjenika predsjedavajućeg.
Na Općim izborima 2026. godine građani su, kroz političke okolnosti i kampanje, prepoznali dva dominantna politička bloka.
Na jednoj strani bili su Stranka za Bosnu i Hercegovinu, SDA i DF, koji su zajedno dobili 86.837 glasova.
Na drugoj strani bili su SDP, NiP i Naša stranka, odnosno Trojka, koji su dobili 74.884 glasa.
Razlika od 11.953 glasa nije samo statistički podatak. To je izborna volja građana. To je razlika u povjerenju koje su građani dali političkim strankama za političke programe koji su predstavljeni tokom izborne kampanje. A izborna volja građana ne smije biti predmet političke trgovine.
Zato bi formiranje vlasti, suprotno političkim porukama s kojima su stranke izašle pred građane, predstavljalo ozbiljno odstupanje od izborne volje građana. Samo još jedna prevara u nizu.
Komentari (0)
Prijavite se za komentiranje
PrijavaJos nema komentara. Budite prvi!
Minuta
Sve →Iz drugih kategorija

Ustav ne ostavlja prostor za proizvoljna tumačenja: Klubovi naroda predlažu, Skupština odlučuje!



























